U petom korizmenom tjednu razmatramo peto žalosno otajstvo krunice: Isus raspet umire na drvu križa kako bi nas otkupio…
I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu. (Lk 23,46)
Nalazimo se na početku petog korizmenog tjedna i skoro smo na samom pragu najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa. U križnom putu – koji ovih dana molimo i razmatramo – sve postaje imaju svoje mjesto, ali ja uvijek iznova nad nekima zastanem. Jedna od tih postaja je i dvanaesta – Isus raspet umire na križu. Tada svaki put dozovem sebi u svijest spoznaju da sam ja kriv što je On tamo gore. Moj grijeh, moja psovka, moja mržnja, a ne nečija tamo. Nisu mu čavli prikovali ruke i noge, nego moj grijeh. Nije mu koplje probolo bok nego moja psovka. I nisu ga izranili tamo neki ljudi, nego moja mržnja, kako kaže ona pjesma. Moj Bog poradi mene je završio na križu, podnio muku i smrt, prolio i zadnju kaplju svoje krvi kako bi me otkupio. Samo zato što me ljubi. Ljubav. Kao da Njegove raširene ruke na križu govore koliko nas ljubi.
Još u samom početku, kod Isusova prikazanja u Hramu, Majka dobiva navještaj događaja koji se imaju zbiti, da će joj mač boli probosti srce. I evo to se dogodilo. Sin Božji, naš Spasitelj i Otkupitelj, izbičevan, izudaran, popljuvan, pogrđen, svoj zemaljski život skončava na drvu. Na križu Isus nije puno pričao. Pogledi su govorili više od riječi. Srca su osjećala više nego usne mogu kazati. Međutim, kao da ostavlja svojevrsnu oporuku. Pod križem stoji Majka koja suosjeća sa svojim Sinom. Da ne ostane sama, Isus je preporuča svom učeniku, rekavši: »Gledaj, Tvoja Majka!« – a Majci govori: »Gledaj, Tvoj sin«. I u tom trenutku ljubljeni učenik prima Majku k sebi te tim činom Gospa postaje Majkom cijele Crkve, svakog od nas pojedinog. Kakav lijep Kristov golgotski dar, dar božanske Ljubavi. Sebe nam je dao u Euharistiji, a sada nam daje i svoju Majku.
U jednom trenutku kaže: »Žedan sam!« (Iv 19, 28). Žedan je za svakom dušom, pogotovo grešnom. Bio je žedan svakog ponaosob. Zar ćemo mu odbit utažit žeđ ako je On za nas mogao dati svoj život? Također, kao još jedan dokaz neizmjerne ljubavi, Isus na križu moli za svoje mučitelje, tebe i mene: »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!« (Lk 23, 34).
Kada ćemo napokon biti svjesni svojih čina, svojih grijeha i pokajat se za njih i moliti oproštenje?
»Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio.
Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.
A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava.
Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše.
A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.
Zlostavljahu ga, a on puštaše. I nije otvorio usta svojih.
Ko janje na klanje odvedoše ga;
Jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.« (Iz 53, 2b-7,12)
fra Lovro Šimić, Izvor: www.fra3.net