Kada svoje dobre karakteristike koje volimo, rado pokazujemo, s kojima se identificiramo i na koje smo ponosni susretnemo kod druge osobe, pristupamo joj blagonaklono, sa simpatijom i s povjerenjem.
Tko dotakne našu dušu s dobre strane, taj nam je simpatičan. Nastanku simpatije prethodi uvijek dodir duša: između dviju ljudskih osoba registriraju se vrlo intenzivne, tajnovite i iznimno lagodne vibracije nakon kojih osobe imaju potrebu za uzajamnom blizinom i prisnim kontaktom, a da pritom nisu niti svjesne što ih posebno privlači. U tome trenutku jednostavno slijede svoje osjećaje koji ih nedvosmisleno upućuju na želju za prisutnošću te osobe. Ukoliko je ta potreba obostrana, onda je put prema poznanstvu i prijateljstvu otvoren.
Sklonost i suglasnost
Riječ “simpatija“ grčkoga je korijena, a znači naklonost prema nekomu, duhovnu srodnost, privlačnost. Već samim time postaje jasno zašto nam je pojedina osoba više odnosno manje simpatična. Naravno, nemoguće je suosjećati na isti način sa svim ljudima. Samo suosjećanje ipak nije dovoljno za nastanak simpatije. Potrebna su, naime, još dva dodatna elementa: sklonost i suglasnost s drugom osobom. Ako nekomu nismo skloni, najvjerojatnije mu nećemo odobriti prve korake. U suprotnome, tamo gdje se uspijemo uživjeti u svijet i doživljaje drugoga, poistovjetiti s njegovim načinom razmišljanja i pogledima na svijet, možemo kazati kako doista su-osjećamo. Simpatija je, dakle, u najbližoj svezi s nama samima, s našim unutarnjim zakonitostima za koje smo mi zadnja mjera.
U međuljudskim susretima drugi ljudi nam služe kao zrcalo naše vlastite duše. U tome smislu može se kazati da sve što vidimo i prepoznajemo nije drugo do odsjaj našega “mi”, naše osobnosti. Ovaj psihički proces objašnjava zašto zapravo u drugima otkrivamo najprije sebe same, pa tek naknadno drugu osobu. Prema tim zakonitostima, mala je vjerojatnost da ćemo prepoznati one kvalitete, odlike ljudske duše koje ni sami ne posjedujemo. Zato je npr. grub i bezosjećajan čovjek naprosto “slijep” za finoću, ljubaznost i obzir kod drugih. Drugim riječima: ono što sami ne poznajemo, nećemo prepoznati ni kod drugih; ono što i sami ne osjećamo, teško da mognemo suosjećati s drugima.
Kod mnogih ljudi, koje smo po prvi put susreli, imamo dojam da ih poznajemo vrlo dugo te da im možemo vjerovati. Bez ikakvih posebnih objašnjenja, uvjereni smo kako se razumijemo i prije nego otvorimo usta. To se odnosi na one ljude koji posjeduju naše dobre karakteristike koje volimo, rado pokazujemo, s kojima se identificiramo i na koje smo ponosni. Kada te iste karakteristike susretnemo kod druge osobe, pristupamo joj blagonaklono, sa simpatijom i s povjerenjem.
Drugo moguće objašnjenje nastanka simpatije krije se ponekad u privlačnosti toga što druga osoba posjeduje upravo one značajke koje nam nedostaju, a koje bismo tako rado imali. Tada je riječ ne samo o simpatiji, nego o divljenju, jer u drugome vidimo ostvareno ono o čemu i sami sanjamo. Spontano tražimo blizinu te osobe, želimo imati udjela u njezinu životu, kako bismo barem djelomično doživjeli naše idealno “ja”. Dobar primjer za osobe koje se nadopunjuju jesu bračne veze. Na duge staze, međutim, idealna osoba može postati nedostižna, pa čak i dosadna.
Antipatija
Ima pak ljudi koji samom svojom pojavom izazivaju našu odbojnost. Svaka njihova riječ, gesta, primjedba znači dodatnu iritiranost, “povišeni krvni tlak”. Očigledno, i takve osobe imaju u sebi nešto od našega drugoga, sjenovitoga, neprihvaćenoga “ja”. Budući da čovjek ne može pobjeći od sama sebe niti od svoje sjene, on projicira te slabe, “mutne” strane na druge ljude. Kada ih pak prepozna, reagira odbojno, srdito, agresivno, destruktivno. Što su naše reakcije žešće, time su ti dijelovi naše duše dublje zakopani, prikriveni, maskirani. Na taj način, ono što nas užasno smeta kod drugih, zapravo već odavno postoji u nama samima… Nažalost, toga je svjestan tek mali broj ljudi! Ako mi, naprimjer, susjeda X sasvim “dobronamjerno” kaže kako je susjeda Y velika tračara, to u najmanju ruku upućuje na jedno: da susjeda X i sama ima problema s tračevima. U suprotnome, ona bi mi skrenula pozornost na to da nepoznatim ljudima ne vjerujemo prebrzo niti olako. Stupanj simpatije (kao i antipatije) koji osjećamo prema drugim ljudima, identičan je stupnju simpatije prema sebi samima.
I simpatija i antipatija imaju vrlo malo veze s razumom. Riječ je o jednome području nad kojim razum nema izravne kontrole. Bez obzira na to što netko pokazuje uzvišene manire, nećemo ga nužno smatrati simpatičnim. U najboljem slučaju odat ćemo mu dužno poštovanje, možda ćemo ga se potajno pribojavati, ali nam sigurno neće biti simpatičan. Na svu sreću nitko nije samo dobar ili samo loš, već i jedno i drugo. Ljudi su poput duge na nebu, premda mnogi uporno pokušavaju istaknuti jedne boje na račun drugih.
Tko u pitanju simpatije želi napraviti korisnu bilancu svoga života, trebao bi se zapitati: jesam li i s koliko sam simpatije prihvatio samoga sebe, ovakvoga kakva me Bog stvorio? Tek nakon dobivena odgovora na ovo pitanje, moguće ga je proširiti na druge.
Ima trenutaka kada bih željela biti sunčeva zraka
da zagrijem tvoje ruke, da otarem suze sa tvoga lica;
sunčeva zraka, koja će ti protrljati nos i nasmijati te;
sunčeva zraka, koja će obasjati tamne kutke u tvojoj duši,
podariti svijetlo tvojoj svakodnevici i istopiti glečere u tebi i oko tebe.
(Nepoznat autor)
Piše: Marijan Markotić, Izvor: Svjetlo riječi
