Koliko smo se samo puta uhvatili u misli da živimo poput robota. Niže nam se dan za danom, a mi, kao u kakvom u transu, obavljamo dosadne svakodnevne poslove. Nakon napornog rada umorni se vraćamo kući i tek što se malo odmorimo, sve se zavrti ispočetka.
Dani neumljivo prolaze spajajući se u tjedne, ovi u mjesece, a mjeseci u godine. A mi poput kakvih programiranih strojeva stalno negdje žurimo, uglavnom trčeći za njegovim veličanstvom novcem. I onda odjednom primijetimo da je veći dio našeg životnog puta već prevaljen. Posložila se podeblja knjiga u kojoj svaki proživljeni dan može predstavljati jednu, više ili manje ispisanu stranicu.
I kad bismo u datom trenutku zastali i nekim čudom prolistali tu nama najvažniju knjigu, vjerojatno bismo pronašli pravo šarenilo svakojakih zapisa. Sigurno bi nam u tom trenu od najvećeg značaja bilo čine li nas ti zapisi ponosnima ili bismo se zbog njih morali crvenjeti. Zacijelo bi se pronašlo i gotovo praznih stranica, a moguće i onih ispunjenih potpunim besmislicama.
Poneke bi kazivale kako smo nekome pomogli, a druge o litrama prolivenog znoja i mnogim neprospavanim noćima zahvaljujući kojima smo postigli velike stvari u životu. Na takve bismo stranice sigurno bili jako ponosni. Štoviše, vjerujem da bismo poželjeli da su sve takve.
Jedna priča kaže da je neki čovjek u kasne noćne sate legao spavati. Odjednom se začulo kucanje na ulaznim vratima njegovoga stana. Snažni udarci ga probudiše pa je, iznenađen i onako pospan, ustao te pošao provjeriti tko ga uznemirava u to gluho doba noći. Kad je otvorio vrata sledio se od straha. Pred njim je stajala smrt. Pokazala se u svoj svojoj stravičnoj veličini. Oko nje se širila nezemaljska hladnoća pa ju je jadnik drhtureći u strahu promatrao.
Smrt je, onako nijema, odjednom ispružila koščatu ruku tražeći nešto od prestravljenog čovjeka. On je tek tada primijetio da pod mišicom stišće veliku bilježnicu. Ukočenim pokretom druge ruke nekako je dohvatio bilježnicu te je prestravljeno pružio nemilom došljaku. Dok ju je tako pružao rastvorila se pa je na svoj užas dobro vidio ono što je već i prije slutio.
Cijela je bilježnica bila iskrižana crvenom bojom. U njoj se nizala pogreška na pogrešku i besmislica na besmislicu. Vrvjela je opisima najrazličitijih grijeha i teškog nemara, a propusta je bilo kao u priči. Najkraće kazano, bila je to bilježnica s nevjerojatnim brojem krivih rješenja pa je jadni čovjek tako silno poželio da je pokida i da iznova, makar na brzinu, napiše novu. Ova bi bila uredna, mislio je, a dobro bi pazio da mu se ne potkrade i najmanja greškica.
No, na njegovu veliku žalost, znao je da je to sada nemoguće. Bilježnica je već ispisana i to je gotova stvar. Zato je poželio da bar može napisati još nekoliko stranica kojima bi, koliko je to u ovim uvjetima bilo moguće, popravio očitu katastrofu sa svih onih prethodnih.
Međutim, prostrijeli ga okrutna spoznaja da su njegovo znanje i iskustvo toliko manjkavi da u tom trenu vjerojatno ne bi uspio smisliti niti jednu jedinu pametnu rečenicu. Strava ga još jednom obuze kad je šutljivi gost uzeo bilježnicu iz njegove drhtave ruke. Gotovo je, pomisli. U tom trenu ga obavije ledeni mrak.
– Gotovo je! – kriknuo je gušeći se od straha… i onda se sav oznojen probudio.
Ne znamo nastavak ove priče. Možda se čovjek trgnuo pa se potrudio i osposobio za pisanje kvalitetnih sadržaja, a možda je nastavio živjeti isto kao i prije. Lako je, međutim, pogoditi koji bi mu izbor bio pametniji kad dođe dan kojeg je sanjao.
Naš život se kao na filmskoj vrpci polako odvija i vrti, a mi se, često mislima i djelima potpuno odijeljeni od svoga Izvora, poput kakvog automata pokrećemo u ritmu koji nam život diktira. A kako bi dobro bilo napraviti kvalitetan odmak od sumorne i naporne svakodnevice, pogotovo u ovo korizmeno vrijeme koje je na poseban način označeno molitvom, milostinjom i postom. Nije li baš ovo pravi trenutak da se trgnemo i puni pouzdanja prepustimo Bogu, koji će nas brižno voditi dok ispisujemo najljepše stranice u knjizi našega života.
Nikola Milanović; Izvor: Slobodna Dalmacija