Kad je, 1577. godine, u božićnoj noći šezdeset dvogodišnja redovnica Terezija od Isusa, silazila stepenicama na službu Božju u kapelicu samostana sv. Josipa u Avili, zloduh, ljut na njezinu revnost i svetost, uvijek željan napakostiti joj i mnogim njezinim brigama i bolima dodati još koju novu, mračnim se smijehom nasmijao i zlim dahom utrnuo svjetiljku u njezinoj ruci.
Iznenadna tama sakrila je put koraku, noga je izgubila oslonac i Terezija je pala. Anđeli su pohitali prihvatiti u mrak ispružene ruke kojima je tražila sigurnost, ali Gospodin ih je zaustavio. Znao je Isus da će njegova Terezija radosno primiti i ovu novu bol i kao dar ljubavi prikazati je za nekoga u potrebi.
I doista, još dok se podizala s hladnog poda osjećajući silnu bol u slomljenoj ruci, Terezija od Isusa spremno je prikazala ovu novu patnju za dragog malog sveca, oca Ivana od Križa.
Gospodin, ponosan na svoju vjernu službenicu, zadade još jedan udarac zloduhu: Terezijina bolna i slomljena ruka bijaše ljevica, a zdravom desnicom ona je i dalje nastavila pisati duhovne misli, savjete, pisama i svjedočanstva za rast vjere i nasljedovanje svetog života.
* * *
Od te svete noći Terezija od Isusa stekla je još jednog tihog, strpljivog i čvrstog prijatelja od kojeg se nije odvajala.
Taj je prijatelj s njom putovao blatnjavim, kamenitim, prašnjavim, mukotrpnim i dugim cestama i putovima. Pratio je od samostana do samostana i svjedočio teškoćama, neimaštini, brigama, bolestima, patnjama, gladi, ali i radosnim novim osnucima. Bio joj je osloncem kad je bolest oslabila tijelo i kad su kušnje, poniženja, nepravedne optužbe prijetile da rane duh, bio je s njom i uz nju – njezin štap.
Kao što je davno Gospodin dao Mojsiju štap da njime izvodi znamenja i Izraelce vodi kroz pustinju u Obećanu zemlju, tako je i Terezijin štap bio znak i dar od Gospodina, ta sama je govorila Gospodin dolazi u pomoć onima koju su mu odlučili služiti i proslaviti ga.
Kad bi joj tijelo klonulo i bolesti je oslabile, Gospodin ju je i preko štapa podupirao i podizao, a ona je, na čuđenje mnogih, snagom koja je mogla biti jedino od Stvoritelja, ponovno ustajala, radila, molila, podnosila patnje, pisala, slavila, putovala, osnivala karmele i k Bogu privlačila duše dokazujući istinitost riječi … Tvoj štap i palica tvoja, utjeha su meni.
Kad je Gospodin odlučio da je njegova vrijedna Terezija ispunila svoje poslanje – obnovivši Karmel i osnovavši 17 samostana bosonogih karmelićanki i tako dovršila Očevo djelo, pozvao ju je u svoj zagrljaj, da ona kojoj je bio dovoljan samo Bog sada primi od Njega nagradu – da s Njim bude sjedinjena. Spremno mu je na poziv odgovorila: Ljubljeni moj Gospodine! Vrijeme je da krenem na put!
Štap koji je tako vjerno i šutljivo pratio i podupirao Tereziju na Božjem putu zemljom, htjede s njom i dalje – Povedi me sa sobom, ja sam tvoj štap! – molio je.
No, ona mu, sad već dušom blizu druge obale, zahvali za vjernost i strpljivost i reče: Ne možeš sa mnom, ta ja nemam ništa što meni pripada!
Kako ćeš bez mene, kad su ti ruke drhtave i korak nesiguran? – zabrinuto je pitao.
Ne brini, – Terezija odvrati – svoje umorno zemaljsko tijelo ostavljam s tobom ovdje, a gore, gore u Kraljevstvu Njegovog Veličanstva dobit ću novo tijelo i za poljane Gospodnje štapa ne ću trebati!
A što će sa mnom biti? – brinuo se štap – Hoće li me zaboraviti, slomiti, baciti? Hoću li ikad više u naše drage karmelske samostane kročiti?
Nasmiješi se Terezija osmijehom koji joj je pomladio lice i sve je više sličila ražarenom suncu. – Naši dragi karmeli – Gospodinovi golubinjaci! O, kad bi se po svoj zemlji proširili i iz njih vazda poput sunca sjala krijepost, ljubav, poniznost, poslušnost i rad!
A ti ne budi tjeskoban, jer možda jednom Gospodin odluči poslati nas oboje da ih obiđemo i blagoslov im donesemo!
Kako bi to, Terezijo, moglo biti, kad ti odlaziš gore u Nebesa, a ja ostajem ovdje, na zemlji? – čudio se štap.
Vjerni moj prijatelju, naš Bog je velik, Njemu je sve moguće. Samo vjerovati treba! Bog sve može, jer Bog je sve!
Mira Šincek, Izvor: http://karmel.hr
