Upitate li koga na što ga podsjeća riječ svakodnevica, često ćete biti u prilici čuti niz neugodnih riječi kao što su: umor, dosada, rutina, ponavljanje, bezličnost… Pridoda li, pak, netko uz riječ svakodnevica koju dobru riječ, ona će se, u mnoštvu ostalih riječi, izdvojiti kao osobita rijetkost.
Upitate li ih, nakon što vam nanižu svoj slijed riječi uz riječ svakodnevica, koliko se vremena u njihovu životu može označiti svakodnevicom, naći će se u čudu. Jer, učas će im postati jasno: barem je sedamdeset posto njihova života svakodnevica. Zapravo, osamdeset… Osamdeset i pet… Nerijetko će se zaustaviti tek kod brojke devedeset i osam. A i to će učiniti tek iz neke nejasne potrebe za popustljivošću prema sebi.
Kad ih potom navedete da povežu one riječi koje su pridodali riječi svakodnevica, s brojkom kojom su procijenili koliko je njihova života svakodnevica, naći će se u čudu. Je li moguće da je to, samo to, život koji žive?
Otkuda potreba – ili slabost – da omalovažavamo svoj svakodnevni život? Zbog čega nam je tako bliska potreba da živimo neki drugi život umjesto ovoga kojega živimo?
No mogu se ta pitanja postaviti i na drukčiji način? Kako je moguće da smo slijepi za tolika čuda u našemu životu? Kako je moguće da ne nalazimo radosti u onome što nazivamo običnošću života?
Djeca nemaju iskustva svakodnevice. Njima je svaki dan, svaki trenutak iznenađenje. Djeca žive čudo svoga života. I zato u njihov dan stane sva vječnost. Kada i kako izgubimo dječje oči, dječju dušu?
Vrijedno je ne previdjeti: ni evanđelisti nisu bili izdašni što se tiče izvještaja o Isusovu svakodnevnom životu. Oni koji su o njemu pisali – a riječ je o trideset godina njegova života – zapisali su svega nekoliko rečenica. No, među njima je i jedna dragocjena. Presudna. Isus je rastao u mudrosti, dobi i milosti… – zapisano je. I k tome pridodano: …pred Bogom i ljudima.
Da, u tome je smisao svakodnevice: da rastemo u mudrosti, dobi i milosti. Da rastemo pred Bogom i ljudima. I s njima. Pitanje je samo koliko je u nama volje za tim rastom?
Mistik Alfred Souze pisao je: Dugo mi se činilo da moj život tek treba početi – pravi život. Ali uvijek je postojala neka prepreka, nešto što se prije toga moralo učiniti, neki nedovršeni posao, neodsluženo vrijeme, neplaćeni dug. Tad će početi život. Naposljetku mi je sinulo da su te prepreke zapravo moj život.
Odnosno, kao što je Richard Carlson jezgrovito izrekao: Nema puta k sreći. Sreća jest taj put.
Stjepan Lice
