Dobro je da vjernici izoštre svoj teološki njuh, svoje teološko prosuđivanje, da znaju razlikovati lažne od istinskih vjernika, a prije svega da ti i ja teološki onjušimo sebe, kakvi smo.
Koji su to lažni vjernici? Kako ih prepoznati? Kako ne biti i sam lažni vjernik? To su tri pitanja koja su mi u posljednje vrijeme od posebne važnosti. Pokušao bih odgovoriti na njih, razlikujući dvije vrste lažnih vjernika.
Prvoj vrsti pripadaju svi oni vjernici mislioci koji su previše religiozni. Možda vas ova misao može iznenaditi, ali mi se čini da je ona zaista znak po kojemu se može prepoznati lažnoga, nezreloga vjernika i kršćanskoga mislioca. Pod pojmom “previše religioznosti” mislim na izvanjsku religioznost koja se očituje ponajviše u religijskoj brbljavosti ili u religijskom emocionalizmu. To su ili prebrbljave osobe koje ne znaju ni o čemu drugom razgovarati, nego samo o Bogu, Kristu. Takvi neprestano pričaju o Bogu, o svojim iskustvima, Bog im je u svakoj drugoj rečenici. Ili su to pak preemocionalne osobe koje u svojem duhovnomu izričaju skaču po liturgijskom prostoru, uvijek su raznježene i euforične i sl. Takva pretjerana religioznost, brbljavost i emocionalizam, znak je lažne, nezrele duhovnosti. Evo razloga. Naime, olako se i pretjerano govori uvijek samo o onim stvarima koje još nisu pohranjene u našoj nutrini, u srcu. Kad nekoga jako ljubimo i nosimo u srcu, tada ga skrivamo, o njemu rijetko pričamo, bojimo se da ga naše i tuđe “uzaludne riječi” ne iščupaju iz nutrine, da ne ponište samu ljubav. Zato u ljubavi nema brbljavosti, ljubav zahtijeva malo riječi, a puno srca. Ako je to tako u ljudskoj ljubavi, tada još više vrijedi za odnos s Bogom. Odatle treba i razumjeti drugu Božju zapovijed: “Ne izusti ime Gospodina, Boga svoga uzalud.” (Izl 20,7; Pnz 5,11). Isto tako onaj koji je previše emocionalan i euforičan u ljubavi, dokazuje da je još neozbiljan u ljubavi, štoviše, da više ljubi sebe nego drugoga, da je egoist u ljubavi! Onaj tko drugoga istinski ljubi, osjeća svu ozbiljnost ljubavi, nema tu emocionalizama i euforičnosti. Jer, u ljubavi se treba susresti s drugim, namučiti se njime, napustiti sebe i prihvatiti drugoga. Zato je ljubav jako ozbiljna, u ljubavi ne vladaju toliko euforične emocije, koliko divna, ljupka čuvstva koja proizlaze iz ozbiljnosti događaja same ljubavi. Ako je tako u ljudskoj ljubavi, tada tim više tako jest u ljubavi s Bogom. Dovoljno je samo otvoriti Pjesmu nad pjesmama pa vidjeti kako se tu govori o ljubavi. Zato svim emocionaliziranim kršćanima savjetujem čitanje i življenje Pjesme nad pjesmama.
U drugu vrstu lažnih vjernika spadaju svi oni vjernici mislioci koji nikad ne govore o Kristu. Ima takvih teologa, filozofa, medijskih apologeta kršćanstva koji, ako ih pozorno slušamo ili čitamo njihove tekstove, nikad ne govore o Kristu! Sve kod njih fino zvuči, lijepo pletu rečenice, vrlo je sve egzistencijalno, antropološki utemeljeno. Oni pripovijedaju s puno misaonih dosjetki, jako su društveno i politički aktualni. Da, sve je to u redu, ali nikad nema Krista. A kad govore ili pišu o Kristu, osjećate da ih Krist u biti ne zanima, on je uvijek sporedan, nije nikad glavna tema. Ako već trebaju, usput ga spomenu, ali važnije je uvijek nešto drugo. Vjerujte, ti su vjernici mislioci veliki zavodnici. Vrlo su popularni i u crkvenim krugovima, jer je i vjernicima uvijek lakše sve drugo, samo ne graditi ozbiljan odnos s Kristom. Zato ti lažni mislioci osvajaju vjernike na razne načine, ali uvijek bez Krista: neki svojim egzistencijalističkim i humanističkim pristupom kršćanstvu, neki time što se predstavljaju kao kritičari društva i branitelji “desnih” vrjednota (a zapravo koriste Crkvu, jer su shvatili da im je na medijskom tržištu isplativije braniti Crkvu), a neki pak tako što se predstavljaju liberalnima, i naravno velikim kritičarima Crkve. No, svima njima zajedničko je da im Krist ne igra nikakvu ulogu. Kao kod onih pretjerano religioznih, i kod ovih je ista stvar: više im je stalo do njih samih, do njihove pameti, negoli do Krista i njegove pameti (1 Kor 2, 15-16).
Zato je dobro da vjernici izoštre svoj teološki njuh, svoje teološko prosuđivanje, da znaju razlikovati lažne od istinskih vjernika, a prije svega da ti i ja teološki onjušimo sebe, kakvi smo.
Ivica Raguž, Izvor: Svjetlo riječi
