Priča se da je voljeni Učitelj uskrsnuo, no kako ga i gdje susresti, prepoznati i doživjeti? On je pobjednik, a apostoli pobjednički tim. To vjeruju ostali, žene koje su ga susrele, učenici na putu u Emaus.
Na njihovim bi licima i životima trebala ižaravati pobjednička snaga i pozitivna euforija. Međutim, događa se suprotno očekivanomu. Kristovu ekipu možemo opisati riječima pjesme “Molitva”: K’o da nemam snage da nastavim kao da je pjesmi kraj lagano se topim i nestajem… gubim vjeru a ona mi je sve…
Strah rođen iz vjere donosi novu sigurnost
Apostoli ne djeluju kao pobjednička momčad. Nisu u slavljeničkom raspoloženju. Strah, zbunjenost i nedoumica onemogućuju pobjedničku radost i zatvaraju oči srca. Ostaju pitanja koja ih opterećuju: što će biti s njima, s njihovom vjerom, njihovim životom i njihovim djelom? Snažni dojam ubojstva njihovoga voljenog Učitelja ih paralizira, unatoč tome što su čuli da je uskrsnuo. Na koji način Isus i dalje živi? Kako s njime živjeti? S ljudskog pogleda, sva ta pitanja unose u njih razumljivu neizvjesnost i strah. To je ljudsko razmišljanje koje nam nije strano. Suočeni su s nepoznatom budućnošću, a nedostaje Učitelj koji bi ih ohrabrio i savjetovao.
No, Isus poznaje njihova srca i misli, poznaje svakoga po imenu… on ih je pozvao i oni su njegovi, njegovo oruđe. Želi učvrstiti ekipu. Isus dolazi među njih darujući im svoj mir. Sama njegova prisutnost stvara mir, jer on je mir naš i nada naša. Krist ih ne kori zbog njihovih sumnji i strahova, već njihovim preplašenim srcima govori – ne bojte se! Pokazuje im svoje rane od mučenja i raspeća. Traži od njih da zajedno blaguju. Tako su ga prepoznali očima vjere. U Kristovo će ime apostoli propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha svim narodima do svršetka svijeta – jer je on Gospodin Bog. Ne treba se bojati straha i sumnjičavosti. Strah i sumnjičavost vode na put do zrele vjere, do vjere koja se ne da zavesti trenutnim osjećajem radosti, senzacijom viđenja ili posebnošću Božjeg djelovanja. Strah koji se rađa na putu vjere jest ravnoteža života. On je poticaj i dinamika koji nas poziva da tražimo od Gospodina odgovore za naš život. A strah rođen iz vjere donosi novu sigurnost u Boga.
Strah je zamijenjen snagom
Isusovo uskrsnuće jest sigurnost, temelj i početak vjere. Apostoli postaju svjedoci navjestitelji Krista raspetoga i uskrsloga. Izvršava se Isusov nalog. Isus u svakom vremenu, svakom čovjeku i svakom narodu upućuje poziv da se postane njegov svjedok. To znači prihvatiti, živjeti i naviještati Boga živoga. Hrabri nas i daje nam svoj mir. Apostoli su Isusa prepoznali u lomljenju kruha, euharistiji, u darivanju mira. To je trenutak kada im se otvoriše oči da prepoznaju uskrslog Učitelja. Sve se promijenilo. Ništa više nije isto i ne može biti. Strah je zamijenjen snagom, zbunjenost jasnoćom Duha Svetoga, malodušnost nadom, ništavilo i besmisao smislom, nesigurnost i nevjera vjerom i ljubavlju, smrknutost osmjehom.
A kakvi smo mi? Susrećemo li se i kako s Kristom u euharistiji? Jesmo li nositelji mira Kristova? Jesmo li nositelji samoga Krista, kristofori? Jesmo li doista njegovi svjedoci? Ili smo poput apostola u dvorani, prepuni strahova, zbunjenosti i malodušja, što i kako dalje? Hoćemo li okrenuti leđa vlastitoj nevjerici i otvoriti se Duhu Božjemu Branitelju koji vodi putem Isusa Krista, istine i života? Hoćemo li se ohrabriti pitati Gospodina kada nemamo snagu vjere: kaži kako dalje, kad se nebo zamrači, kad se spuste oblaci, kad se sunce ne vidi, kad ljubav nestane, kad se riječi istroše? Kako prepoznati Isusa u vlastitoj nevjeri ili vjeri? Kako ga zazvati u kušnjama, borbama života, strahovima i izazovima? Kako prepoznati njegov mir u nemirnom svijetu?
Uskrs, ljubav i mir su izazovi naše vjere
On nam daje mir, mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Mir ne isključuje trenutke očaja, nasilja, nesigurnosti, sukobe… Nego nam je jamstvo Kristove prisutnosti, njegove sigurnosti, uskrsne pobjede. To je prvi dar koji nam je darovao. Onaj koji ga prihvaća i posjeduje stavlja u središte života i odnosa s drugima Krista. To je izazov. Uskrsnuće, ljubav i mir nisu događaji jednog dana, jednog susreta ili jednog vremena Pedesetnice. Dapače, Uskrs, ljubav i mir su izazovi naše vjere u dinamici naših svagdanjih života, u burama i olujama kada je teško biti svjedok Krista uskrsloga i kada je teško opravdati vlastito svjedočanstvo vjere. Uskrs je i onda kada se uspijemo pomiriti s vlastitom prošlošću, slabostima i grijesima, sa samima sobom, a onda i s drugima. To je djelo mira i ljubavi. Teško je, ali izazovno. Nema nam druge, ako vjerujemo „osuđeni smo na uspjeh“! Ako razmišljamo o Uskrsu i svemu ostalome, nakon dvije tisuće godina očito je netko vrlo ozbiljno prihvatio Gospodinov poziv da bude njegov svjedok u navještanju radosne vijesti Uskrsa! Bit ćete mi svjedoci… Budimo njegovi svjedoci sve do na kraj zemlje!
vlč. Darko Rogina, Izvor; www.pastoralmladih.hr
