Monah Epifan je jednoga dana na Siciliji otkrio Božji dar: umio je slikati prekrasne ikone. Htio je načiniti najljepšu sliku, Kristov portret.
Ali gdje pronaći model prikladan da izrazi patnju i radost, smrt i uskrsnuće, ljudskost i božanstvo? Epifan nije imao mira: konačno je krenuo na put.
Prošao je Europu zagledajući pomno u svako lice. Ništa. Nigdje nije našao lica prema kojemu bi naslikao Krista. Jedne je večeri zaspao moleći psalam: »Lice tvoje, Gospodine, ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene.« Usnuo je san.
Anđeo ga je vodio ljudima pokazujući mu na njihovim licima upravo onu osobinu koja je sličila Kristovoj: radost mlade zaručnice, nevinost djeteta, snagu seljaka, trpljenje bolesnika, strah osuđenika, dobrotu majke, zgranutost siročeta, strogost suca, veselje zabavljača, milosrđe ispovjednika, izmučeno lice gubavca. Epifan se vratio u samostan i počeo raditi.
Nakon godinu dana Kristova je ikona bila gotova. Pokazao ju je opatu i braći koji su se zapanjeni bacili na koljena. Kristovo je lice bilo prekrasno, ganutljivo, potreslo bi čovjeka u dubini duše i postavljalo pitanja.
Nemoj tražiti Krista u jednom čovjeku, nego u svakom čovjeku traži nešto od Kristova lica.
Bruno Ferrero