Dragi don Damire, zanima me jesmo li prije začeća već negdje postojali, ne u smislu reinkarnacije, nego je li naš duh oduvijek bio u Bogu? I zašto se rodimo baš u tom određenom vremenu, u toj obitelji, u toj zemlji, s tim genetskim predispozicijama? Koliko smo mi stvarno do kraja slobodni prilikom životnih odluka, djela, riječi, pa i razmišljanja, a koliko smo u biti manipulirani kroz odgoj, učitelje, prijatelje, okolinu i ljude općenito? Pavle
Dragi Pavle, sveti Toma Akvinski daje nam odgovor na tvoje prvo pitanje, koje se zapravo može formulirati i kao “je li nas Bog stvorio od sebe samoga?”. Naime, oduvijek ili bespočetno postoji jedino Bog, pa bismo i mi mogli “oduvijek u Bogu biti” samo kao na neki način “dijelovi” božanstva, kako se to i zastupa u nekim nekršćanskim religioznim pravcima, osobito onima hinduističkog podrijetla.
Suprotno tome, Toma se poziva na svetog Augustina koji odbacuje takvo razmišljanje kao nespojivo s kršćanskim naukom, te i sam dalje argumentira u istom smjeru. Sama Knjiga postanka govori da je “Bog stvorio čovjeka na svoju sliku” (Post 1,27). Ono što je u čovjeku na poseban način na sliku Božju jest upravo duša. Stoga je i ona stvorena. Dalje, 2 Mak 7,28 eksplicitno tvrdi da je ni iz čega nastao i ljudski rod, što se poklapa s izvještajem iz Knjige Postanka i vodi već navedenom zaključku.
Okolnosti našega rođenja dio su brige božanske Providnosti; snaga se Božje Mudrosti, naime, “prostire s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom” (Mudr 8,1). Bog, prvi uzrok svega, a služeći se također drugotnim uzrocima, sve čini ili dopušta za konačno čovjekovo dobro koje je ljudsko spasenje – konačno blaženstvo u zajedništvu s Bogom. U tom poretku ljubavi i mudrosti svatko od nas ima svoje mjesto i svoju jedinstvenu i nezamjenjivu ulogu, kao i svoj specifičan put. U čemu se sastoji ta dubina identiteta i poslanja svakoga od nas? To je ono što trebamo postupno, pouzdajući se u Božje vodstvo, kroz odnos s njime koji nazivamo molitva, otkrivati.
Naime, kako uči II. vatikanski sabor: «Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi. Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome, te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva» (LG 22)
To se otkrivanje, dakle, događa kroz odnos s Gospodinom. Upoznajući njega, u otajstvima njegova utjelovljenja, djetinjstva, javnog života, muke i proslave (za što je, primjerice, molitva svete krunice izvrstan način), upoznajemo i sami sebe. Otvaranjem za Božju osobnu objavu primamo svjetlo u kojem čovjeku postaje jasno na koji način upravo on na jedinstven i neponovljiv način predstavlja “sliku Božju” (Post 1,26) i koji je smisao i svrha svakog elementa koji čini njegov život.
Obitelj, podrijetlo, talenti, okolnosti života, čak i vlastiti nedostaci, padovi i trpljenja – sve su to puzzle koje trebamo zajedno s Bogom posložiti u sliku koja itekako ima smisla. Onima koji ga ljube Bog sve okreće na dobro (usp. Rim 8,28). Ono što je pritom potrebno jest mnogo strpljenja i pouzdanja u Boga i njegovu Providnost. Valja se stoga također kloniti pretjerane radoznalosti, nestrpljivosti ili malodušnosti zato što nam u ovom trenutku nije poznato sve što bismo htjeli znati.
Možemo se pritom ugledati na svetog Franju Asiškoga: kada mu je Bog rekao da obnovi njegovu Crkvu, Franjo je počeo (fizički) popravljati bogomolju u kojoj se tada nalazio. Kasnije je, dakako, jasnije spoznao dubinu božanskog poziva i obnovio živu Crkvu velikim pokretom evanđeoskog siromaštva, čiji pripadnici i danas čine najbrojniju redovničku obitelj! No, kako je vidljivo, i on je počeo prvim korakom, čineći najbolje što je mogao po onom znanju i razumijevanju koje je tada, na početku, imao. Takvo je postupanje milo Gospodinu jer njime čovjek spremno i odgovorno prihvaća ono što mu je dano, makar to bio neki – ljudski gledajući – skroman zadatak.
“”Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten” (Lk 16,10). Slijedeći Gospodnje upute u sadašnjosti najbolje što možemo, stječemo milost sve većeg rasvjetljenja i većih odgovornosti. Zakonitost je to postupnog napredovanja u duhovnom životu i iskustvo svakog autentičnog vjernika.
Na kraju, kad završi naša djelomična spoznaja, kad budemo gledali Boga “licem u lice” (1 Kor 13,12), bit će nam potpuno znani putovi, kojima je, pa i kroz drame zla i grijeha, Bog vodio svoje stvorenje, svaku stvar njenom konačnom cilju. (usp. KKC 314).
Do tada, pouzdanje u Providnost oslobađa nas strahova i tjeskoba i daje spokoj srca za kojim čeznemo:
“Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu” (Fil 4,6-7).
„Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih. U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek` bude srce tvoje: u Gospodina se uzdaj!“ (Ps 27,13-14)
Što se ljudske slobode tiče, ona je na početku dana čovjeku kao biću stvorenom na sliku Božju. Upravo je temeljem te slobode čovjek i mogao sagriješiti, a također i trebao snositi posljedice svojega grijeha. Kako vidimo, sloboda se od početka očituje kao dar, ali i odgovornost. Ona je sposobnost samoodređenja, gospodstva nad vlastitim činima. Također je i vrelo zasluga i krivnji, a time i nagrada i kazni.
Nadalje, praroditeljskim grijehom đavao je zadobio neku vlast nad čovjekom, iako čovjek ostaje slobodan. Istočni grijeh vuče za sobom “robovanje pod vlasti onoga koji je posjedovao carstvo smrti, to jest đavla”. To dramatično stanje svijeta koji “leži sav pod vlašću Zloga” (1 Iv 5,19) čini od ljudskog života borbu: svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta je borba započela već od početka svijeta, a trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjega dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje unutarnje jedinstvo.
Dalje nam o ljudskoj slobodi govori Katekizam:
1733 Što čovjek više čini dobro, to je slobodniji. Prava je sloboda u služenju dobru i pravednosti. Izbor neposlušnosti i zla zloupotreba je slobode i vodi u ropstvo grijeha.
1734 Sloboda čini čovjeka odgovornim za vlastite čine u mjeri u kojoj su voljni. Napredovanje u kreposti, poznavanje dobra i askeza povećavaju gospodstvo volje nad vlastitim činima.
1735 Ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti neznanjem, nepažnjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihičkim ili društvenim čimbenicima.
Valja se čuvati toga da se opravdavamo preuveličavajući značaj nepovoljnih utjecaja, niječući tako svoju odgovornost. Ispravna savjest uvijek nas upozorava da ne činimo poput Adama, koji je, prozvan od Boga nakon što je sagriješio, nastojao prebaciti svoju odgovornost na Evu, a ova na zmiju (usp. Post 3,11-13). “Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde” (1 Iv 1,8-9).
Ukoliko te zanima više o ljudskoj slobodi, preporučujem ti i druge brojeve Katekizma Katoličke Crkve koji o tome govore, a koje ćeš naći uz pomoć kazala ili tražilice.
Želim ti obilje Božjeg mira i pouzdanja u njegovu Providnost, koja neka te u životu rasvjetljuje i vodi, da ispravno koristeći svoju slobodu rasteš u zajedništvu s njime.
don Damir Stojić, Izvor: SPAS – studentski pastoral
