Istinski susret s Bogom događa se u duhu i istini, a to znači u srcu koje vjeruje i ljubi. Srce je, prema biblijskom shvaćanju, središte ili jezgra čovjeka, njegovo jedinstveno ja koje još nije podijeljeno na intelekt i emocije. U tom središtu svoje osobnosti čovjek najviše doživljava sebe i Boga kao jedinstvene i neponovljive stvarnosti.
Jednom je Isus svojim slušateljima uputio sljedeći prigovor: “Ovaj me narod štuje samo usnama, a srce mu je daleko od mene“ (Mt 15,8). Isus je time želio reći kako se prava pobožnost ne sastoji u mnoštvu ispraznih riječi i izvanjskih čina koje ne prati nutarnji stav pobožnog srca, nego se istinska pobožnost, koja se Bogu sviđa, odnosi na cjelokupni stav osobe koji izvire iz čistog srca koje ljubi Boga i bližnjega.
Drugim riječima, Boga možemo dodirnuti jedino srcem koje vjeruje i nesebično ljubi. Potvrdu ove istine nalazimo u događaju čudesnog i naglog ozdravljenja žene koja je 12 godina bolovala od teškog krvarenja. Ova se žena pridružila mnoštvu koje je pratilo Isusa i kad mu se približila tako blizu da ga se mogla dotaknuti, u svome srcu je povjerovala da će je Isus ozdraviti.
Tada je svojom rukom dodirnula Isusovu odjeću, a svojim srcem je dodirnula Isusovo srce i On je osjetio, kako piše u Evanđelju, da je iz njega izašla sila koja liječi. Istog trenutka žena osjeti u tijelu da je ozdravila od svoje bolesti. Taj njezin subjektivni doživljaj potvrdio je sam Isus kad se istog trenutka zaustavio i postavio – za tu zgodu – čudno pitanje: “Tko se dotakao moje haljine?“ (Mk 5,30). Iako su mnogi u toj gužvi oko Isusa dodirivali njegove haljine, samo je ova žena stvarno dodirnula Isusa, jer ga je dodirnula srcem koje vjeruje. Zato je samo njoj Isus mogao reći: “Kćeri, tvoja te vjera ozdravila. Hajde u miru i budi iscijeljena od svoje bolesti!“ (Mk 5,34).
Istinski susret s Bogom događa se u duhu i istini, a to znači u srcu koje vjeruje i ljubi
Srce je, prema biblijskom shvaćanju, središte ili jezgra čovjeka, njegovo jedinstveno ja koje još nije podijeljeno na intelekt i emocije. U tom središtu svoje osobnosti čovjek najviše doživljava sebe i Boga kao jedinstvene i neponovljive stvarnosti. Imajući na pameti ovu istinu, sveti Pavao će reći: “Vjera srca postiže pravednost, a priznanje usta spasenje“ (Rim 10,10). Drugim riječima Pavao nam poručuje da čovjek srcem vjeruje, a riječima izrazuje ono što se duboko u njegovom biću događa. Međutim, da ne bi bilo zabune, moramo odmah reći da je danas pojam srce veoma opterećen i da se pod tako lijepim imenom kao što je srce, često puta krije sadržaj pun sebičnih požuda i grijeha, a ne čiste ljubavi koja bi trebala izvirati iz srca kako ga Biblija shvaća.
Samo srce koje vjeruje i nesebično ljubi može i treba nas voditi kroz život. To je obraćeno srce koje nije više u ropstvu sebičnih požuda i grešnih ovisnosti, nego slobodno srce koje uživa u Božjoj ljubavi. U takvom srcu se događa istinski susret s Bogom. Takvim srcem treba dodirnuti Isusa da duša osjeti blagodati njegove božanske snage i čudotvornu moć njegove milosti koja liječi dušu i tijelo.
Dodirni Isusa srcem!
Ne boj se pokazati da imaš srce koje zna i hoće voljeti, srce koje smije plakati i glasno se smijati. “Radujte se s onima koji se raduju, a plačite s onima koji plaču“ (Rim 12,15), poručuje nam sv. Pavao apostol. Tko u srcu ima autentičnu, a to znači nesebičnu ljubav, taj gori i izgara za Boga i duše, taj svijetli izgarajući, taj se ne boji pokazati da je vjernik koji živi za Boga i bližnjega. Gorljivost i oduševljenje izlaze iz srca koje je sjedinjeno s Bogom. Strah se ne usuđuje prići srcu koje gori od ljubavi. U ljubavi nema straha. Oduševiti nas mogu samo osobe koje gore od ljubavi. Svijet osvajaju za Boga samo oni koji iz ljubavi prema Bogu sami izgaraju. Plamen ljubavi njihova srca postaje baklja koja pali druga srca i u tami ovoga svijeta osvjetljuje put do pravoga Boga. Da bismo postigli ovaj ideal, dobro je često ponavljati u sebi riječi psalmiste: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!“ (Ps 5,12).
Dr. sc. Mijo Nikić
