U očima svih ljudi živi neutaživa čežnja.
U zjenicama svih rasa, u pogledima djece i staraca, majki i zaljubljenih žena, u očima policajaca i činovnika, pustolova i ubojica, revolucionara i diktatora, kao i svetaca: u svima titra ista iskra neutažive težnje, ista pritajena vatra, isti duboki ponor, ista beskrajna žeđ za srećom i radošću i bezgraničnim posjedovanjem. Ta žeđ, kojoj su na tragu sva bića i o kojoj je riječ u onoj paraboli o Samarijanki na zdencu, to je – ljubav prema Bogu.
Radi te ljubavi počinjaju se svi zločini i vode svi ratovi; zbog nje se ljudi vole i mrze. Zbog te ljubavi osvajaju se planine i istražuju morske dubine, za nju se vlada i spletkari, gradi i piše, pjeva i plače i voli. Sve što ljudi čine, čak i grijeh, je bogotraženje. Samo – čovjek Boga ponajviše traži ondje, gdje ga ponajmanje može naći. Stoga i kaže crkveni otac Augustin: “Traži što tražiš, ali ne tamo gdje tražiš!” Boga tražimo posvuda, na svečanostima i putovanjima, u kinima i barovima, a ipak – nalazimo ga jedino u nama samima. U svačijoj nutrini svijetli isti plamen, žari ista žeđ. “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom“, kaže psalmista (Ps 42,2). Svako je srce probodeno tom strelicom. Neutaživ glad diktatora za vlašću, novcem i posjedovanjem u stvari je glad za Bogom. Zaljubljenik, istraživač, trgovac, agitator, umjetnik i kontemplativni redovnik, svi oni traže isto, Boga i samo Boga.
Bog je zavičaj svih ljudi. On je naša jedina čežnja. Bog je skriven u srži svih stvorova i doziva nas. Njega tajanstveno ižaruju sva bića. Njegov glas čujemo u dubini vlastitog bića.
Ernesto Cardenal
