Jedna velika i neistražena tajna je zacijelo ljudsko povjerenje. Možda o njemu rijetko tko razmišlja, što je i opravdano, jer o povjerenju je teško donijeti bilo kakav zaključak.
Koliko se god znanost trudila da razumije i u sustav stavi cijelo ljudsko djelovanje i ponašanje, čini se da čovjek neprestance izmiče određenosti i definiranosti. Ako barem misaono pokušamo ući u tajnu čovjeka, ona, naprotiv, postaje sve nepristupačnija i tajnovitija. Moguće je doći do nekih zaključaka o čovjekovu ponašanju, do prirodnih zakona koji vladaju u čovjeku, ali svaki zakon ostaje relativan i ne u potpunosti siguran.
Jedna velika i neistražena tajna je zacijelo ljudsko povjerenje. Možda o povjerenju rijetko tko određeno razmišlja, što je i opravdano, jer o povjerenju je teško donijeti bilo kakav zaključak. Ali je činjenica da mnogi međuljudski odnosi svoju snagu crpe upravo iz tajne povjerenja ili nepovjerenja. Nema čovjeka koji nije osjetio nešto od toga – ili povjerenje ili tomu suprotno, nepovjerenje. Ono se događa duboko u nutrini, djeluje po vlastitim principima i očituje se na poseban način. Čemu nalikuje povjerenje? Što se događa u čovjeku ako povjeruje, kamo to vodi i gdje završava? Ima li smisla imati povjerenja u samo povjerenje?
Druga jedna tajna suprotna tajni povjerenja jest nesigurnost. Život je proces satkan od uspjeha i neuspjeha, rizika i sigurnosti, ali se čini da je nesigurnost dominantna i da je čovjek s njom vječito u sukobu. Zanimljiv i vrlo slikovit primjer takve borbe jest izlazak izraelskog naroda iz egipatskog ropstva. Pred Mojsijem stoji velika zadaća da ispred faraonovih očiju izvede narod iz sužanjstva. Narod je trebao povjerovati Mojsiju i vrlo neodređenim Jahvinim riječima: Zašto prema meni zapomažete? Reci Izraelcima neka krenu na put (Izl 14,15). Krenuti: DA ili NE? U izlasku iz zemlje ropstva kriju se tri vrlo bitna elementa: a) Stara egipatska zemlja u kojoj se čovjek već navikao robovati; b) Putovanje kao bijeg i neizvjesnost; c) Obećana zemlja kao rješenje svih problema. Narod se, naime, u Egiptu udomaćio. Imao je posao, ondje su se zasnovale obitelji i rađala se nova djeca. Imali su sigurnost života. Poticaj na izlazak iz Egipta jest poticaj na nesigurnost – treba sve ostaviti i poći u nepoznato. Izlazak je neizvjestan, a putovanje kao bijeg još nesigurnije. Prolazak kroz nepoznata područja izaziva strah, grozu, bijes zbog nedovoljne organiziranosti, mrmljanje protiv drugog i pomisao na povratak u staru sigurnost.
A obećana zemlja? Ona je zacijelo najnesigurnija: ondje su druga i opasna plemena, novo privikavanje, mogućnost da cijeli narod nestane s lica zemlje pod silom moćnijih i ratobornijih.
Na koncu, izlazak je ipak uspio. Kako? Gotovo nemoguće, kroz nesigurnost u putovanje, nepovjerenje u Mojsija i nevjerovanje Božjoj riječi. Možda je ipak netko povjerovao, ali to ostaje skriveno ljudskim očima i nedokučivo ljudskom razumu. Kao da se dogodilo nešto s onu stranu našeg shvaćanja i očekivanja. Ta i Mojsije se dugo krzmao.
I današnji je svijet pun nesigurnosti. Danas čovjek može povjerovati u nešto što je izvjesnije, ali ne u sve. Može povjerovati u stvari kojima se služi. Potrebno mu je određeno vrijeme da iskusi, naprimjer, motorno vozilo i da se ne boji krenuti na dalek put u bilo koje vrijeme, jer je siguran da ga neće izdati. Može povjerovati u ishod neke akcije. Ako gradi kuću, nije teško proračunati ekonomske mogućnosti i napredak izgradnje i u skladu s tim biti siguran u zagarantirani uspjeh. No, povjerovati u osobu – čovjeka, brata, nekog suvremenog Mojsija, prijatelja, Boga! To je nešto drugo. Najveća doza ljudske nesigurnosti leži u (ne)povjerenju prema osobi drugog čovjeka.
Ljudska je osoba mali svijet, pun mogućnosti, i sve ovisi o tome kako se te mogućnosti ostvaruju. Ona može biti zatvorena za komunikaciju, razočarana, prevarena, u grijehu, u zlu. Teško je procijeniti njezine namjere, želje, odluke… Nikad nismo sigurni u ishod razgovora s drugim. Ako sebe drugome izreknemo, nismo sigurni dobivamo li ili gubimo. Neizvjesna je budućnost susreta, jer ne znamo hoće li nas razveseliti ili razočarati. Pred drugom osobom kao da gubimo temelje svoje osobe, kao da predajemo vlastite snage, kao da nepovratno tonemo onamo gdje nikad bili nismo. Zato je osobu nemoguće proračunati. Pred njom stojimo kao pred vlastitim ponorom.
Kako onda povjerovati?
Možda se ključ svih ljudskih nesigurnosti nalazi u tajni predanja. Kad se životu ispriječe poteškoće, usprotive nesnošljivi problemi i nastane pomutnja u odlukama, čovjek ipak osjeća potrebu da se izrekne nekome, da podijeli svoje brige, da rekne svoje mišljenje, da nađe prijatelja.
Imati povjerenje u prijatelja ne znači samo vjerovati u njegove riječi i obećanja, povjerovati u to da nas neće osramotiti pred drugim ljudima, očekivati da će nam pomoći kada se nađemo u financijskoj ili nekoj drugoj krizi. Imati povjerenja u osobu prijatelja ne znači samo ugodno se osjećati s onim koji s nama dijeli isto mišljenje i sličnog je pogleda na svijet. Prijateljstvo nije primopredaja povjerenja očitovana na izvanjski način. Povjerenje u prijateljstvu dobiva sudbonosnu oznaku. Povjerenje je predanje osobi koju volimo.
Predati sebe nije isto što i predati dio sebe. Prijatelj prijatelju može pokloniti vrijednu stvar koja je na svjetskom tržištu izrazito dragocjena, rijetka i skupa; može neizmjerno pomoći savjetom, potporom, ohrabrenjem kada se nađe u teškim životnim odlukama; može utrošiti dragocjeno vrijeme kako bi pokazao da misli na njega. Ali svaki ovaj dar može biti samo dio od cijele osobe. Imati povjerenja u prijatelja znači predati cijeloga sebe, jer povjerenje je predanje u neizvjesnost u kojoj se zajedno korača, u kojoj kao da se isprepleću osobe, kao da jedan život nosi sreću drugog. Predanje je stoga nenadoknadivi gubitak, žrtva čija se bol iz ljubavi prihvaća, križ koji se radosno nosi i patnja koja se s drugim dijeli.
Kada je bogati mladić iz Matejeva Evanđelja došao i upitao Isusa što mora činiti da postigne život vječni, iznenadio se Isusovim odgovorom. Isus mu je ponudio zapovijedi koje je mladić savršeno opsluživao. No, kad mu Isus veli da ide i proda sve što ima i sav novac podijeli siromasima, kako bi zadobio vječni život i postao pravi njegov učenik i prijatelj, on se ražalostio, jer je imao veliko imanje (usp. Mt 19,16-22).
Mladić je mogao darovati dio sebe, jer on je opsluživao zapovijedi, ali nije mogao predati cijeloga sebe, jer je veliko imanje bilo drugo ime za njegovu osobu. Isus je od mladića tražio potpuno povjerenje, predanje i na koncu vjeru u to da Bog otkupljuje sve od siromaštva do bogatstva, od povijesti do budućnosti. Međutim, taj gubitak nije mogao podnijeti i nije mogao prihvatiti žrtvu. Kao bogataš, nije razumio tajnu povjerenja i bijaše daleko od vječnog života.
Povjerenje kao predanje vodi, stoga, k vjeri u Boga. Kao što je prijatelj potreban našeg povjerenja, tako je Bog potreban naše suradnje i našeg predanja. Predanje Bogu se očituje kao povjerenje u ovaj svijet i u njegovu budućnost. Kako je povjerenje u prijatelja prihvaćanje nesigurnosti i neizvjesnosti u koju se čovjek predaje, tako je povjerenje u Boga vjera da ovaj život ima smisla i da konce ovog svijeta drži sigurna ruka. I kako u prijateljevanju postoji mnoštvo prepreka koje povjerenje nadilazi, tako i u vjeri postoji mnoštvo neriješenih pitanja koja predanje otkupljuje.
Potrebno je osjetiti zraku i ljepotu predanja, darovati cijeli svoj život u ruke onoga koji nas je stvorio i onoga koji nas voli, jer povjerenje liječi svaku nesigurnost i vodi predanju čija se snaga pretvara u vjeru. Povjerenje, predanje i vjera tri su tajne koje vežu čovjeka i Boga, koje donose smisao postojanju. Ako se imalo pustimo da nas ove tajne obuzmu, osjetit ćemo tajnu obećane zemlje.
Josip Jozić, Izvor: /www.svjetlorijeci.ba
