Često govorim Kristu o svojim prijateljima i o onima za koje sam odgovorna, i znam da mi On odgovara, bilo mišlju koju je netko izrazio tijekom dana, mišlju koja mi omogućuje da nađem ono što treba da kažem, ili nekim člankom koji slučajno pročitam, a koji se odnosi baš na problem koji se preda me postavlja. Ta slučajnost, nije li to Bog, ovdje prisutan? Ja sam u to sigurna.
Divna su otkrića koja mi drugi omogućuju, nebrojene stvari koje mi drugi daju, a da toga nisam ni svjesna. Nikada nisam osjećala prisutnost Božju kao sada. Sve ono što mi drugi kažu o svojim poteškoćama prisiljava me da dugo razmišljam, da izmijenim mnoge male stvari u onom što činim, u svom načinu života.
Kad vidim sve ono što mi drugi daju, čini mi se da im ja ništa ne donosim. Više nego ikada vidim da čovjek prima kada daje ili kad hoće dati, i da je čovjeku koji se suoči s duševnom poteškoćom, s poteškoćom koja se stvarno tiče duše, teže reći »ne« nego »da« zaboravu sebe.
Ipak sam ja još daleko od toga da bih zaboravila sebe zbog drugih. I što više hoću zaboraviti sebe, sve više vidim konce tkanja koje sam sama oko sebe splela i koje me zadržava proti mojoj volji.
Kad sam bila mala, mislila sam da oni koji ispovijedaju svoje grijehe moraju na kraju doći do toga da nemaju više ništa reći u ispovijedi. Dječja iluzija!
Sada dobro vidim da popis mojih grijeha postaje to veći što se više približavam Kristu. To je dapače strašno. Kažem sebi: »Približujem se Kristu, kakva sreća!«
A drugom zgodom dođe mi da kažem: »Stani Gospodine, ne približuj se! Ti si previše velik, a ja previše malena.« Tada je ipak teže reći »ne« nego »da«, jer živjeti s Njim jest »zamorno«, ali živjeti bez Njega jest »ubitačno«, zato što bez Njega zlo i strahote koje susrećemo na zemlji ruše i uništavaju Ljepotu. (Beatrica, 17 god.)
https://vratavjere.wordpress.com
