Svijet je dobio pouku o poniznosti. Bolest i smrt pape Ivana Pavla II. ostavile su trag u milijunima srca, njegova jednostavnost i dosljednost bile su jasne svakome s kim se susretao.
Poniznost koju je Ivan Pavao II. posvjedočio očitovala se u njegovoj izloženosti prema svijetu kad su ga tjelesne snage počele izdavati. U početku, dok je bolest bila u početnom stadiju, njegova ustrajnost da putuje i djeluje unatoč bolesti nije se uglavnom percipirala kao poniznost, već kao odlučnost da ne odustane od povjerene mu misije.
No kad ga je bolest počela nadvladavati, on je i dalje ostao izložen pogledu svijeta i na uskrsno jutro pokazao je svoju fizičku nemoć u nijemom blagoslovu. Ta je slika odjeknula za neke užasavajuće (sjetite se samo novinskih fotografija i naslova), a druge je pak raznježila.
Čuo se i ovakav komentar: »Ovo je čovjek!«
Ustrajnost u vršenju Božje volje zahtijeva veliku poniznost, to znamo. Ali pokazivati svoje slabosti i bolesti naočigled cijelog svijeta, u ovom retuširanom medijskom svijetu, nešto je sasvim novo. Navikli smo na slike bespomoćne djece, navikli smo i na slike siromaštva (tužno ali istinito): ali da netko tko je u punoj snazi mijenjao svijet sad stoji pred nama nijem i slab?
Upravo tim činom Papa je posvjedočio o svojoj vjeri: najjači odjek za mene imao je komentar: »Ovo je čovjek!« Pokazavši svoju fizičku nemoć, Ivan Pavao II. je na jedan krajnji način pokazao na izvor svoje snage: ljudsko je tijelo slabo kroz cijeli život, iako mi to spoznajemo tek u starosti. Ono što mu daje snagu je Duh, Bog koji ga vodi i nudi mu svoju volju na prihvaćanje.
Poniznost je pokazati svoju slabost i ograničenje, reći sebi i drugima: »To sam ja.« i pitati Boga: »Kamo sad?« Kako bi svijet bio drugačiji kada bi svaki dan barem jedne novine na naslovnoj stranici imale ovakav naslov: »Ovo je čovjek!«
Izvor: srecaje.bloger.index.h
