Rušenjem tradicionalne slike o čovjeku i obitelji, siječe se zadnja grana stabla na kojem počiva ova zapadna civilizacija. Jer u obitelji počinje prva komunikacija ljudskog bića, prva izmjena misli, prvo prihvaćanje vrijednosti, prvi osjećaj za kulturu života.
Od vremena do vremena prisiljen je svaki čovjek, kao i civilizacija u cjelini, staviti pod upitnik poneka od svojih dostignuća. Jer se samo na taj način može doći do prave spoznaje i pravog iskoraka u budućnost. Ali kad čovjek stavi pod upitnik sve što je kroz povijest učinio, što ga je nosilo i držalo na životu, što mu je davalo orijentaciju, tada slijedi neminovno potpuno novi početak ili kraj. U postmoderni čovjek je stavio pod upitnik i samoga sebe. Pojedini znanstvenici nas sve više uvjeravaju kako čovjek uopće ne postoji. Jer ako nema slobodne ljudske volje i svijesti, nema niti onog što podrazumijevamo pod ljudskim biće. Ako je sve samo igra određenih kemijskih procesa u prirodi i ljudskom mozgu, ako se sve može svesti samo na vrtlog atoma, onda doista nema niti svijeta. Tada ne postoji niti smisao svega. Ali svijet ipak postoji.
Bez čovjeka sve besmisleno
Svijetu i Svemiru osim galaksija i planeta, osim onog fizičkog, pripadaju i naše razmišljanje, naša svijest, naša sloboda i odgovornost, naš osjećaj za vrijednosti, naša mogućnost transcendiranja, naš smisao života. Metafizici se predbacuje danas da shvaća krivo svijet, jer govori o tome da se iza pojavnog krije jedna dublja stvarnost. Zar nam ne govori danas nešto o tome i sama kvantna fizika, koja jasno poručuje da realnost svijeta možemo samo slutiti, ali ne u potpunosti i shvatiti? Uostalom bez metafizike ne bi bilo niti današnje znanosti. Toga su svjesni mnogi znanstvenici i filozofi koji upozoravaju na veliku opasnost svođenja svega samo na materijalno. Jer kad bi doista postojalo samo ono što možemo fizikalnim pokusima u laboratorijima provjeriti, secirati ili matematički izračunati, svijet bi bio siromašan. Ne bi bilo nikakve potrebe za kulturom, za onim što čovjeka ipak čini nečim posebnim u ovom stvorenom svijetu. Ako je čovjek samo iluzija, iluzija su tada i same vrijednosti na kojima počiva ljudska civilizacija. Na sreću, ne poznajem nikoga tko bi bio sposoban kemijski rastvoriti ljudske misli. A one doista postoje. Bez njih ne bi bilo niti govora o svijetu. Ako one postoje, onda postoji i čovjek, i to onaj koji je nešto više od elementarnih čestica, onaj kojemu je stalo do prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pa i one koja nadilazi pojavnu stvarnost. Dakle, ipak postoji svijet i čovjek u njemu, čovjek bez kojeg bi sve bilo mrtvo i doista besmisleno. Ne može ga se vezati samo uz pojavno i trenutno. Kad taj isti čovjek ne bi imao slobodne volje, kad ne bi sam mogao određivati djelomično svoju budućnost, bio bi besmislen svaki razgovor o vrijednostima, o slobodi, jednakosti, toleranciji, ljudskim pravima i obitelji. Zašto razgovarati o onome što ne postoji? Svi oni koji razgovaraju o ljudskim problemima, pa i oni koji žele nove “vrijednosti”, priznaju da čovjek ipak postoji i kao duhovna kategorija, kao ono što se ne da reducirati samo na svjetlu materiju, koja je vječna samo utoliko što se kontinuirano transformira iz jednog oblika u drugi.
Opstanak ovisi o mušku i žensku
Iz pretpostavke da nema čovjeka, onakvog kakvog poznajemo tisućljećima, stavlja postmoderna pod upitnik i tradicionalni oblik obitelji, pod kojom se u najužem smislu podrazumijeva bračni par s djecom u određenom stambenom prostoru, par s dva spola i dvije generacije. Kao što se pokušava reći da se slika o čovjeku može radikalno transformirati pod utjecajem znanosti, tako se na isti način pokušava promijeniti ustaljeni pojam obitelji. Rušenjem tradicionalne slike o čovjeku i obitelji, siječe se zadnja grana stabla na kojem počiva ova zapadna civilizacija. Jer u obitelji počinje prva komunikacija ljudskog bića, prva izmjena misli, prvo prihvaćanje vrijednosti, prvi osjećaj za kulturu života. Moguće je da negdje u nekom paralelnom svijetu i Svemiru postoje bića koja se na sasvim drugačiji način razmnožavaju i osiguravaju vlastitu budućnost. Opstojnost naše civilizacije ovisi još uvijek o zajedništvu dvaju slobodnih osoba različitih spolova. Logika nam istina kaže da dvije osobe, koje se drže za ruku, čine jedinstvo u prostoru, ali ne bezuvjetno i zajedništvo. To što se dvije osobe drže za ruku i čine jedinstvo u prostoru ne znači da istovremeno čine i obiteljsko zajedništvo. Jer obitelj u našoj zapadnoj civilizaciji, bez obzira na sva previranja, podrazumijeva još uvijek zajedništvo dvaju osoba, koje po svojoj naravi žele i mogu iznjedriti treće u prostoru i vremenu. Možda će se jednog dana otvoriti i nove mogućnosti? Ali tada ne će biti govora o ovoj našoj zapadnoj civilizaciji. Po danskom filozofu Kierkegaardu obilježje grijeha nije prvotno zli čin, nego ljudski odnos prema samome sebi, gdje pojedinac pokušava potisnuti vlastiti duh. Nešto slično se događa danas i s našom zapadnom civilizacijom, koja čini sve kako bi potisnula u zaborav one vrijednosti na kojima počiva. A kad se sve dosadašnje stavi pod upitnik ili potisne u zaborav, onda predstoji potpuno novi, neizvjesni početak Ili kraj – kraj koji otvara prostor nekoj drugoj civilizaciji, koja će zapadnog prosvijećenog čovjeka naučiti uvažavati ljudsku potrebu za metafizičkim i tradicionalnom obitelji, vraćajući ga, možda, glede vrijednosti, koje danas bez odgovornosti na svoj način interpretira, stotinjak godina unazad.
fra Luka Marković, Izvor: Svjetlo riječi
