Je li kršćanima grijeh tražiti pomoć od osoba koje proriču sudbinu? Može li se ustvrditi da i religije, pa i kršćanstvo, poput različitih čarobnjaka, vračeva, proricatelja sudbina i skupina koje nazivamo »sektaškima«, na neki način sudjeluju u okultnom?
Ponajprije treba nešto pojasniti: pojam »okultno« vrlo je širok u svojemu smislu i nije isključeno da u svojemu općenitom značenju »onoga što je sakriveno, onoga što nije očito ili onoga što je daleko od pogleda, od vidljivoga« na neki način približava svijet religije i religijskoga onim kategorijama koje Vi navodite u svome pismu – čarobnjaštvu, vračarstvu, proricateljima sudbine i drugima. I jedni i drugi dijele zamisao da vidljivo ne iscrpljuje stvarnost. Ipak – i tu je bitna razlika! – shvaćeno u teološkom smislu (dakle, i u vjerničkom) – pojam »okultno« priziva i podsjeća na jednu karakteristiku Božje naravi: na onu koja je transcendentna, na njegovo bivstvovanje koje nadilazi prostor i vrijeme. »Doista ti si Bog skriveni, Bog Izraelov, Spasitelj«, kaže prorok Izaija (45, 15). Karakteristično je za ovo shvaćanje teofanije da u njemu očitovanje Boga nije izravno. Isto tako nije »direktno«, već je uvijek popraćeno znakovima koji ga nastoje sakriti i na drugim biblijskim mjestima. To su, na primjer, dim (Iz 6, 4: Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom.), nevrijeme (Izl 19,16-17: A prekosutra, u osvit dana, prolomi se grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zaječa truba, zadrhta sav puk koji bijaše u taboru. Mojsije povede puk iz tabora u susret Bogu.), ili sam oblak (Izl 24,16: Slava se Jahvina nastani na Sinajskom brdu, i oblak ga obavijaše šest dana.).
No, kako i sami već vjerojatno uočavate, polazeći samo od toga značenja, možemo otkriti jednu temeljnu razliku. Ako je Bog skriven, nedostupan, to je zato što je potpuno, radikalno drugačiji od stvorenih stvari: »Ja sam Bog, a ne čovjek« (Hoš 11,9). Čovjek nema moći, ama baš nikakvih moći, kojima bi prešao tu razliku, no budući da je Bog ljubav, on sam se zauzima, sam preuzima inicijativu i odlučio je »da objavi Sebe i da priopći Otajstvo svoje volje kojim ljudi po Kristu, Riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi« (Dei verbum, br. 2).
Svaka slika o Bogu, koja ne vodi računa o onome što je on želio objaviti, postaje ljudsko ostvarenje, idol kojega čovjek »proizvodi« i stvara zbog napasti da Boga svede na svoju moć. A upravo to žele i nastoje učiniti sve vrste magija, proricanja sudbina i vračanja. Umjesto da dopuste Bogu samome da im se približi, poštujući njegovu transcendenciju i inicijativu, oni nastoje posjedovati Boga, izmišljajući si neku božansku sliku »za vlastito korištenje i upotrebu«, da ne kažemo »potrošnju« kojom onda – jasno je – lakše manipuliraju, ponajprije – lakovjernim, praznovjernim, zastrašenim ili nekim teškim problemom pritisnutim ljudima. Zapravo, ti i takvi šarlatani ne dopiru niti do Boga, niti do njegove moći, već samo do idola. A idolatrija je, vjerojatno znate, prema Svetome pismu i crkvenome učenju grijeh oholosti (osim što je glupost na koju se nekad čak i vjernici odlučuju u strahu od »zle sudbine«, ili pak iz naivne igre), jer idol nikoga ne može spasiti: »Saberite se i dođite, pristupite zajedno, svi preživjeli od naroda! Neznalice puke oni su što nose kip izrađen od drveta i mole boga koji ih spasit ne može« (Is 45, 20).
Drugo značenje »okultnoga« odnosi se na sve ono što se tiče ritualnih, obrednih praksa. Više od same teorije božanskoga, ovdje se dodiruje praksa kojom dominira mehanizam i utilitarizam, recimo to, pojednostavljeno: želja za koristi ili koristoljubljem. Zarobljen željom za onim što nema i ne posjeduje, čovjek započinje s određenim spletkarenjima i varanjima, stvara »bućkuriš» da zamuti svoju nemogućnost, a koja bi trebala – upravo po modelu »mehanizma« – funkcionirati bez sudjelovanja volje i svijesti. Te su pojave stare više tisućljeća, a riječ je o čaranjima, urocima, amajlijama, čarolijama i vračanjima, činima, praznovjernim navikama, horoskopima, proricanjima sudbine i zazivanju mrtvih, to jest »savjetovanju« s pokojnicima. U nekim drevnim religijama, kao što su bile egipatska i mezopotamska, zaduženima za te prakse – »vračevima« – ne samo da se vjerovalo, nego su ih se ljudi i bojali uvjereni da mogu izvesti iznenađujuća djela povezujući htijenje bogova i sile prirode. I Rimljani su ih imali »u velikim količinama«, premda su oštrim zakonima zabranjivali da se »umjetnost čaranja« upotrebljava kako bi se nekome počinilo zlo. U Starome zavjetu magija je zabranjena smrtnom kaznom (Izl 22, 17: Ne dopuštaj da vračarica živi!), dok sveti Pavao – koji piše i o slabosti kršćana prema toj pojavnosti – osuđuje, među ostalim, idolopoklonstvo i vračanje tvrdeći da »oni koji čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega« (Gal 5, 21). Njegovi razlozi su upravo u skladu s onime što smo dosad rekli: zaštita transcendencije dovodi do poštivanja božanske inicijative objave i Božje komunikacije. Nije čovjek onaj koji daje ime Bogu, već, kao u Jakovljevoj borbi, ime je čovjekovo ono koje je promijenjeno u slobodnom i odgovornom susretu.
Vjerski je odnos stoga autentičan samo onda kada se događa u dvostrukoj slobodi: slobodi Boga i slobodi čovjeka. Umjesto da umišlja kako može vezati božanstvo prema vlastitom užitku i potrebi, utječući se ezoteričnim formulama, vračanjima i proricanjima ili nekim drugim magijskim filtrima, čovjek može prihvatiti spasenjsku riječ samo mijenjajući vlastito ponašanje.
Umjesto približavanja svijeta religije i vjere svijetu okultnoga, ispravnije bi bilo ustvrditi da su oni »obrnuto proporcionalni«. Sve veći broj vračeva, čarobnjaka i proricatelj(ic)a sudbine govori o nestanku ili gubitku prave vjere, te je ujedno i gubitak one slike o čovjeku kojega je Bog stvorio slobodnim i s razumom. A onaj tko se služi svojom vjerom prosvijetljenom razumom, zna da mu proricateljice sudbine o njemu ne mogu ništa reći, već da ga manipuliraju, navodeći ga tako na grijeh i materijalno ga iskorištavajući.
Izvor: Glas Koncila
