Molila bih da mi odgovorite je li istinita poslovica: oci sagriješiše, djeca podnesoše? Odakle je i čija je ta poslovica? Vidim slučajeva u kojima se ona obistinjuje.
U narodu živi više varijanti poslovice koju navodite kao na primjer: »Očevi jedoše (kiselo grožđe), a sinovima trnu zubi«. Narodne poslovice plod su ljudskoga iskustva i ljudske mudrosti koja otkriva stanovite zakonitosti u životu ljudi, odnosno prepoznaje da određeni uzroci u određenim okolnostima rađaju određenim posljedicama.
No, ljudski život, koji se poglavito očituje u odnosima koje čovjek ostvaruje prema drugim ljudima i ukupnoj stvarnosti, nije svodiv na jednostavne sheme ili matematičke formule nego ih uvijek nadilazi. Zato narodne poslovice ne mogu biti neprevarljivi aksiomi ili istine koje bi vrijedile uvijek, bez obzira na sve drugo, nego su, pouzdano je, uvijek dobre i korisne pouke ili usmjerenja.
Glede poslovice koju Vi navodite, sasvim je sigurno da neka zla koja su počinili naši očevi ili pređi imaju posljedice za potomke: na primjer ako je neki otac prokockao imanje, sigurno je da su mu djeca ostala u siromaštvu i da trpe tj. snose posljedice njegova grijeha. No, sigurno je također da ima puno osobnih grijeha koje su počinili očevi ili pređi, za njih snosili veće ili manje posljedice, a da se taj njihov grijeh nije odrazio na njihovu djecu. Na primjer, ako je netko nešto ukrao, čime je sagriješio, te je potaknut od ispovjednika, ili nadoknadio štetu onome koga je oštetio ili pak vrijednost nepravedno stečenoga dao za siromahe, i izvršio drugu pokoru, te za to nitko nikada nije ni saznao, onda taj njegov grijeh nije imao posljedica za potomstvo.
Kao vjernici vjerujemo da se rađamo u istočnom grijehu, ili, kako kaže sv. Pavao, apostol, u »grijehu svijeta« tj. da samim rođenjem kao što baštinimo npr. pozitivna ostvarenja ljudskoga uma i umijeća, tako baštinimo u činjenicu zla u svijeta, no sakramentom krsta oprašta nam se taj grijeh, odnosno po milosti koju dobivamo u tom sakramentu postajemo opet sposobni za ljubav, za dobro, za istinu, pravdu. A za osobne slabosti ili namjerne zločestoće nakon krštenja, uvijek vrijedi osobna odgovornost počinitelja. Stoga, u kršćanskoj vjeri ne prihvaćamo baštinjenje grješnosti ili prokletstva s prijašnjih naraštaja na nove, nego vjerujemo da je Bog obdario slobodom svakoga čovjeka da može birati i činiti dobro, a izbjegavati zlo. Upravo u toj slobodi, koju nam je Bog darovao, najveće je dostojanstvo svakoga čovjeka i temelj da bude »kovač svoje sreće«. Prema tome, ne možemo se za naše slabosti, propuste ili svjesno krive korake opravdavati krivnjom naših pređa, nego moramo biti spremni preuzeti osobnu odgovornost.
Izvor: Glas Koncila
