A najvažnija stvar, dodaje, koju u životu trebaju naučiti, jest kako voljeti i biti voljen. Postoje tri jezika: jezik uma, srca i ruku. Važno je osjećati ono što misliš i činiš; činiti ono što misliš i osjećaš; te da to troje bude u skladu.
Strastveni nogometni navijač, objavljuje tvitove, čita Dostojevskog, voli Mozarta, Fellinijev film „Ulica“, u isto vrijeme ne gleda Tv, novine čita 10 min na dan.
Kao kardinal živio je u unajmljenom stanu, vozio se javnim prijevozom, nakon izbora za papu odbio odjenuti crveni šal i protokolarni zlatni križ, te otišao platiti smještaj gdje je do tada boravio i vjerojatno darovati kartu jer kad je krenuo na konklavu kupio je povratnu. A nakon toga?
Jede u pučkoj kuhinji, gradi tuševe za beskućnike, darove prodaje na licitacijama i novac donira, vozi djecu u papamobilu, slika selfije, prima artiste, ruši sve ograde, traži malo, a još manje uzima, ne poštuje protokol, preuzima rizik, bole ga siromašni, bolesni, nezaposleni, ugroženi, nezaštićeni, maleni u bilo kojem smislu… On voli.
U svijetu čudnih vrijednosti, lažnih statusa i tužnih života svega ima osim ljudi. Pogled usmjeren ravno, daleko, eventualno u šareni ekran nečega, samo ne u susjeda, suputnika, suvozača, suradnika, suučenika, suvremenika, su-čovjeka. Meni, mene i za mene postaje pozdrav, molitva i zavjet.
I baš kao što u kršu sjeme kroz kamen proklija i raste i stremi visoko gore prema suncu, prema nebu, tako i toplina, življenje rečene riječi, ne radi forme, već iz dubokog uvjerenja, pronalazi sve majušne pukotine tvrde duše i prorasta.
Nema pri tom prostornog ograničenja – grada, niti granica, nema jezične barijere, okvira različitog uvjerenja, niti intelektualne sposobnosti. Iskrenu toplinu nepogrešivo prepoznajemo, u pogledu, dahu i osmijehu čovjeka oko kojeg se okupljamo, kao promrzli primičemo, nastojeći se barem malo ugrijati. Osjetiti zaboravljeno. Osjetiti se živim.
I istina je da nitko ne može dotaknuti Isusov križ, a da u njemu ne ostavi nešto od sama sebe i da u svoj život ne ponese nešto od tog križa.
Mada čudno zvuči, što nas je više, ima sve više mjesta. Pozitivno se prelijeva i umnaža sazdano od nebrojeno malenosti koja je svaka po sebi velika i moćna skoro kao ono cijelo.
Na sreću ta istinska toplina zapljuskuje sve više mlade ljude. One od kojih se očekuje, a tako malo im se pruža. Kao kad roditelj zakaže u odgoju djeteta, digne ruke od svega uz opravdanje „što ja tu mogu“, a traži rezultate. Krivi smo svi mi, krivi zbog ovakvog svijeta kakav im ostavljamo.
I ne bih se složila s vječnim prigovorom starije putnice u tramvaju o tome kako su oni nekad…, a ne kao ovi mladi danas… Kladim se, da je istu priču slušala i ona kad je bila mlada. Netko drugi je bio nervozan i star i sve mu je smetalo, samo se zaboravilo. Sebe i drugoga se ne mjeri istom mjerom… Nasreću, zahtjevna i siva vremena okupljaju ljude, baš kao pred vremensku nepogodu, a najpozvaniji su upravo oni, mladi ljudi, samo treba pronaći puta do njih. A on ga je sagradio. Zato s punim pravom upravo njih papa poziva da budu nada, da ne zakapaju svoje talente, ne staju na rep povijesnih zbivanja, već da budu protagonisti, da grade bolji svijet, uvijek naprijed. Moli ih: „Ne bojte se sanjati o velikim stvarima!”
Hrabar kormilar plovi i s razderanim jedrom.
A najvažnija stvar, dodaje, koju u životu trebaju naučiti, jest kako voljeti i biti voljen. Postoje tri jezika: jezik uma, srca i ruku. Važno je osjećati ono što misliš i činiš; činiti ono što misliš i osjećaš; te da to troje bude u skladu.
I na kraju, kad definira sam sebe on kaže: „Ja sam grešnik. To je najtočnija definicija. To nije stilska figura. Ja sam grešnik.“
Ja bih rekla: „On je čovjek. Papa Franjo.“
Viktorija Banić, Izvor: Svjetlo riječi
