Gotovo nema osobe u Slavonskom Brodu koja ne poznaje Kristinu Terihaj, 24-godišnju djevojku koja svakoga dana u svojim invalidskim kolicima s neizostavnim osmijehom prolazi gradom.
Boluje od rijetke bolesti »artrogyposis multiplex congenita« koja zahvaća mišiće, zglobove i vezivno tkivo. Dosad je imala 21 operativni zahvat i potpuno je ovisna o drugoj osobi. U svojoj je župi Gospe brze pomoći aktivna u zboru mladih »Sanctus«, u franjevačkoj crkvi uključena je u Framu, i član je Udruge distrofičara i cerebralne paralize (DICP). Unatoč zdravstvenim poteškoćama, a od djetinjstva je u kolicima, vedra je, vesela i jako društvena. Najveća joj je podrška njezina obitelj. Susret s njom mijenja čovjeka, a svojim osmijehom koji oplemenjuje, najjače svjedoči prijateljima koji su joj, kako je rekla, najveće bogatstvo.
»Pomaknula mali prst – velik znak«
»Rođena sam 5. siječnja 1985. u Slavonskom Brodu kao prvo od troje djece mojih roditelja Željke i Željka. Moja bolest otkrivena je nedugo poslije rođenja te sam već u ranom djetinjstvu morala na operacije u Zagreb i u Bugarsku. Kako su svi u okolini dobivali zdravu djecu, majka je teško prihvatila moju bolest. Kada sam u 4. mjesecu života pomaknula mali prst, bio je velik znak mojim roditeljima koji su, unatoč tomu što su liječnici rekli da nikada neću moći sjediti i da ću brzo umrijeti, nadali se i radili sa mnom potrebne vježbe.
Bila sam jako sretna kad sam krenula u prvi razred osnovne škole. Taj period do osmog razreda bio je u mom životu posebno lijep. Prvi sam razred redovno išla u školu. Moje su bilježnice uvijek išle na izložbu, a u pisanju sam bila najbrža u razredu. Majka me svakoga dana vozila u školu, a kada je rodila sestru, učila sam doma i tako polagala ispite.«
»Ponosim se što ima mnogo dobrih ljudi«
Nada za ozdravljenje vratila se kad smo prije tri godine na televiziji gledali jednu emisiju o djevojci koja je imala istu bolest kao ja. Nazvali smo njezine roditelje i tako stupili u kontakt s poliklinikom u Njemačkoj koja uspješno izvodi takve operativne zahvate. Odlučila sam se podvrgnuti, te su mi nakon osam operacija kroz dvije godine uspjeli skupiti noge, ali operacija ruku nije donijela pomake. Period priprema za operacije bilo je vrijeme koje nikada neću zaboraviti.
Kako sam bila aktivna u svojoj župi u zboru mladih i u Franjevačkoj mladeži u samostanu, ispričala sam im svoje želje, a oni su odmah krenuli u akciju da mi pomognu. Ta njihova zauzetost, želja da mi pomognu, beskrajno odricanje, čini mi se da tada u gradu nije bilo osobe koja mi nije pomogla, jer za operaciju je trebalo skupiti velika sredstva. Možda sam zato jako ponosna što živim u ovom gradu u kojem – iz osobnog iskustva tvrdim – ima mnogo dobrih ljudi. Od svećenika do ljudi u gradskim strukturama, školama, kafićama i drugih, svi su se angažirali da mi pomognu. Tadašnji župni vikar Tomislav Ćurić, koji je vodio naš zbor mladih, najviše se angažirao. Uz brojne akcije organizirao je u župi humanitarni koncert na kojem su sudjelovali zborovi mladih iz nekoliko brodskih župa. Bio je to događaj koji nas je jako zbližio. Vikar Ćurić, moj župnik Ivan Lenić i dekan Stjepan Belobrajdić zauzeli su se na različite načine te poslali zamolbu u Glas Koncila i nekoliko svjetovnih novina. Mnogi ljudi iz raznih krajeva Hrvatske i inozemstva pomagali su, pa je potreban novac za operaciju prikupljen u vrlo kratkom roku.«
»Ivan Pavao II. je moje prvo jutarnje sunce«
»Moja Udruga DICP organizirala je nekoliko aukcija slika. Sjećam se prve aukcije. Bilo je mnogo vrijednih umjetničkih djela koje su darovali brodski umjetnici. Zahvalivši im, rekla sam da mi je od svih najdraža slika umjetnice koja je naslikala papu Ivana Pavla II. Tu je sliku kupio naš gradonačelnik Mirko Duspara i nakon nekoliko dana darovao mi ju je. Umjetnica mi je naslikala i darovala novu sliku. Papa mi je bio posebno drag, a njegov dolazak u Osijek, na kojem sam bila, nikada neću zaboraviti. Kada je u svom papamobilu prolazio pored nas invalida, zaustavio se baš preko puta mene i sve nas blagoslovio, plakala sam od radosti. Na njegovu se licu dala prepoznati ljubav i suosjećanje s nama. Kada me je jedan slijepi mladić, koji je stajao do mene pitao zašto svi plaču, rekla sam mu da je upravo sada pred nama papa. Zahvaljivala sam tada Bogu što vidim te papine duboke plave oči pune topline. Dobila sam tada velik plakat s njegovim likom koji sam stavila iznad kreveta. Prvo što ugledam kad se probudim je njegov lik. Dok molim, gledam ga i on je moje prvo jutarnje sunce. Volio je nas mlade, mi smo to osjetili, a i mi smo voljeli njega. Njegove pohode po svijetu pratila sam redovito preko televizije, a posebno sam doživljavala svaki križni put koji je on predvodio u vrijeme korizme. U njemu sam prepoznala samog Krista. Onoga dana kada je umro, jako sam plakala. Tada sam započela svake večeri moliti i njemu prikazivati bolest svojih nogu i ruku. Molila sam se svom papi s vjerom da će mi sigurno pomoći.«
»Znam da je papa cijelo vrijeme bio uz mene«
»Kako teško podnosim i najmanju bol, prije operacija u Njemačkoj molila sam ga da mi pomogne jer su liječnici upozorili moje roditelje da ću poslije operacije imati jake bolove. Kada su mi javili da će operacija biti 18. svibnja, bio je to za mene velik znak nade jer je to papin rođendan. Kada sam se nakon višesatnih operacija budila, nisam osjećala nikakvu bol. Liječnici su se čudili i nisu mogli vjerovati da je to istina. Naime, dok su mi vadili vijke koji su prirasli uz moje kosti, jer su bili 15 godina u nogama, jako su se namučili. Morali su mi strugati kosti tako da su im se aparati potrgali, a njihovi su dlanovi bili krvavi. Ne samo da nisam imala bolove, nego sam već drugoga dana mogla sjediti u kolicima. Znam da je papa cijelo vrijeme bio uz mene jer je znao da sve te bolove neću moći podnijeti.«
»Moj najbolji prijatelj Isus uvijek je u mom srcu«
»Uz moju obitelj podrška su mi bili prijatelji iz zbora i framaši. S. Marija Klara Klarić svim je framašima u Hrvatskoj javila da mole za mene, pa sam tih dana dobila oko 300 sms-poruka. Nakon više operacija skupili su mi noge, izvadili kuk, a umjesto njega ugradili jednu žicu. Puno mi je bolje, više ne zapinjem nogama kada je gužva u crkvi, kad sam u liftu, ili gdje već prolazim, a i higijenu mi je puno lakše održavati. Nažalost, operacija ruku nije uspjela pa sam tu više izgubila. Prije sam mogla pisati sama, a sada mogu samo tipkati na računalu, potpisati se, a to mi je jako naporno. Nažalost, ne mogu se sama hraniti. Moja je velika želja, za koju dugo molim, da jednoga dana mogu visoko podići barem jednu ruku. Kako često u gradu idem na duhovne susrete, na festivale mladih, najteže mi je kada mladi slave Boga pjesmom podižući ruke, a ja ne mogu. Da barem mogu jednu ruku visoko podići i s njima radosno slaviti našega Spasitelja. Vjerujem da bih tako mladima koji lutaju jače posvjedočila da je Isus i danas živ!
Prošle sam godine hodočastila s udrugom ‘Job’ u Lurd. Znajući moje stanje, za mene su rezervirali krevet, no ja sam ga prepustila drugima, a kada smo nakon 28 sati vožnje stigli u Lurd, nisam bila nimalo umorna. Iako sam svoje stanje prihvatila, zbog moje majke koja zbog mene najviše pati molila sam Majčicu da me čudesno ozdravi, no kako nije, uspjela sam utješiti svoju majku. Ne razmišljam o tome da ozdravim, tako da hodam. Nikada nisam doživljavala da sam manje vrijedna ili da me Bog kaznio. Naprotiv, vjerujem da On dobro zna zašto je sve dopustio, vjerujem da me sačuvao od nečeg puno goreg. Neke od mojih prijateljica koje su prolazile stanje depresije posvjedočile su mi da je moj osmijeh i radost promijenio njihove živote. Ja znam da je to učinio moj najbolji prijatelj – Isus koji je uvijek u mom srcu.«
Izabrana za miss Hrvatske
Na upit kako je izabrana za miss Hrvatske osoba s invaliditetom, uz glasan je osmijeh ispričala: »Moja me udruga 2003. prijavila na natjecanje, i dogodilo se da sam osvojila naslov miss Hrvatske. Uz cvijeće sam dobila i pravu krunu koju mi je predala tadašnja miss Hrvatske. Došla sam samo da predstavim svoju udrugu pa nisam mogla vjerovati da su baš mene izabrali, jer je bilo mnogo lijepih djevojaka. Najvažnija je ona ljepota iznutra, kad si iskren, dobar, jer ona, za razliku od vanjske, traje vječno. Kako imam pravo na osobnog asistenta, to je sada moja prijateljica Jadranka Miščančuk koju sam upoznala prije dvije godine na Uskrs. Zajedno smo u zboru i u Frami i ona mi puno pomaže. Imam još jednu veliku želja, otići u Svetu Zemlju. Vjerujem da će se to ostvariti.«
»Za moj osmijeh najzaslužniji su roditelji«
»Svima u društvu dajem na znanje da ne želim da me sažalijevaju, i oni su me prihvatili kao potpuno zdravu osobu koja samo ima poteškoća. Sebe uopće ne doživljavam kao bolesnu osobu, a za to i za moj osmijeh najzaslužniji su moji roditelji jer su me uvijek vodili među zdravu djecu, a i u našem domu je uvijek puno smijeha. Kada dođu krize, najviše me izvuče molitva, misa na koju idem svaki dan kad god mogu.
Volim duhovnu glazbu, pa me raduju što pjesmom sudjelujem s mladima na klanjanjima u samostanu koja predvodi fra Ivan Sršan. Iako sam najstarija, sretna sam što mogu biti u Frami koju vodi naš pater Sebastijan Golenić. Iako je mnogo stariji od nas, mi to ne primijetimo jer nam se zna u svemu približiti. Kako volim društvo, relaksira me i druženje u kafiću, a volim biti na internetu i facebooku, jer se tamo čujem s dragim prijateljima.
Mladima bih poručila da se ne predaju jer iz svake situacije postoji izlaz, treba ga tražiti u tišini srca, u molitvi, misi, sakramentalnom životu. Isus treba biti na prvom mjestu u našem srcu. Najvažnije je vjerovati da svačiji život ima smisla, a ne samo gledati crno.
Pronaći smisao jednoga dana? To je tako jednostavno. Ujutro kad se probudim zahvalim Bogu što mi je dao još jedan dan i razmišljam kako da ga osmislim. Toliko toga možemo učiniti jedni za druge, sve ovisi o nama. Bogu trebamo zahvaljivati za sitnice.«
Razgovarala: Brankica Lukačević, Izvor: Glas Koncila
