Imam prijatelja koji se zove Monty Roberts i koji ima ergelu konja u San Isidrou. Dopušta mi da u njegovoj kući organiziram prijemove na kojima skupljamo novac za projekte namjenjene ugroženoj omladini.
Kad sam posljednji put bio kod njega ovako nam se obratio: “Želim vam ispričati zašto sam Jacku dopustio da koristi moju kuću. Sve je počelo sa pričom o dječaku koji je bio sin putujućeg trenera konja. Išao je od štale do štale, od trke do trke, od imanja do imanja, uvježbavajući konje. Usljed toga dječakovo školovanje se stalno prekidalo.
Jednom je u školi trebao napisati pismeni sastav o tome što bi želio biti i raditi kad odraste. Te je noći na sedam stranica opisao kako želi jednog dana imati ergelu. Detaljno je opisao svoju namjeru, čak je nacrtao podroban plan imanja od 8 hektara, prikazujući položaj svih objekata, štala i staze. Potom je nacrtao precizan plan kuće od 120 kvadrata, koja će se protezati na zamišljenom imanju od 8 hektara. Uneo se u taj zadatak svim srcem i sljedećeg dana je predao pismeni sastav nastavniku. Nakon dva dana nastavnik je podjelio učenicima ocjenjene radove.
Na prvoj stranici njegovog rada bila je velika crvena jedinica sa porukom: «Pričekaj me poslije sata».
Dječak sa snom došao je kod nastavnika poslije sata i upitao ga: – Zašto sam dobio jedinicu? Nastavnik je rekao: -To nije realan san za dječaka poput tebe. Nemaš novca. Obitelj ti se stalno seli. Nemaš sredstava. Ergela zahtjeva mnogo novaca. Moraš kupiti zemlju. Moraš kupiti rasne konje i plaćati dodatne troškove za rasplodnju. Nema teorije da tako nešto ti možeš postići. Potom je nastavnik dodao – Ako ponovo napišeš sastav s realnijim ciljem, promijenit ću ti ocjenu.
Dječak je pošao kući i dugo i naporno mislio o tome. Pitao je oca za savjet. Otac mu je rekao: – Slušaj sine, tu odluku moraš donijeti sam. Ipak, mislim da je vrlo važno šta ćeš odlučiti. Naposljetku, nakon sedam dana razmišljanja, dječak je vratio nastavniku isti pismeni sastav bez ikakvih izmjena.
Samo mu je ovo rekao: Vi zadržite svoju jedinicu, a ja ću zadržati svoj san.
Monty se tada okrenuo okupljenima i rekao: Pričam vam ovu priču, jer sjedite u mojoj kući površine 120 kvadrata, usred mog imanja od 8 hektara. Još uvek imam onaj sastav uokviren iznad kamina. Dodao je: A najbolje u cjeloj toj priči je to što je prije dvije godine isti onaj nastavnik doveo tridesetoro djece na sedmodnevno kampiranje na mom imanju. Kad je nastavnik odlazio, rekao je: – Slušaj Monty, sad ti to mogu reći. Kad sam bio tvoj nastavnik, bio sam poput kradljivca snova. Godinama sam krao dječje snove. Na svu sreću, ti si bio dovoljno pametan da se ne odrekneš svojih.
Ne dajte nikome da vam krade snove. Sljedite svoje srce bez obzira na sve.
