U roditeljskom domu
U Blatu, na otoku Korčuli, 10. prosinca 1892. godine svjetlo je dana ugledala Marija Petković Kovač, kao osmo dijete oca Antuna i šesto dijete majke Marije rođene Marinović, kojom se Antun oženio nakon smrti svoje prve žene koja mu je ostavila dvije kćeri. U to je vrijeme Blato bilo imućno mjesto s oko 10.000 stanovnika koji su pretežito uzgajali vinovu lozu i masline, čije se vino i ulje dalo dobro unovčiti. Obitelj Petković Kovač pripadala je imućnijemu sloju, a za nju je radilo oko 750 najamnika.
Otac je svakom od svoje desetero djece priskrbio kuću i okućnicu. Neke su od tih kuća obitelji donosile znatan prihod od iznajmljivanja.
Glava i duša obitelji bio je otac Antun, ugledan i rado viđen član blatske zajednice, poznat po svojoj jednostavnosti, plemenitosti i ponad svega milosrdnosti, posebice prema siromasima, kojih je i u tako dobrostojećem Blatu bilo podosta. Upravo su ga težaci i siromasi osobito poštovali i voljeli, a Marija piše u svojim uspomenama da su mu tu ljubav i uzvraćali.
Ona nikada nije skrivala osjećaje što ih je gajila prema ocu, a o njemu je uvijek govorila s najvećim poštovanjem, tvrdeći da je otac svojoj djeci bio kao neka svetinja.Pravednost, istinitost, milosrdnost i ljubav bile su u njemu u najvećem stupnju savršenosti. Kaže da joj je bio uzor čije je vrline motrila i usvajala i da mu je privržena zato što je tako dobar i milosrdan prema siromasima, tako jednostavan i istinit kao čisto zlato.
Nakon očeve smrti 1911., jako je patila, ali se nije predala samosažaljenju nego je trijezno nastavljala brigu o siromasima, u granicama svojih mogućnosti, onako kako je to učila od oca.
Marija, istina, o majci govori s manje oduševljenja, možda stoga što upravo prema siromasima nije pokazivala onakvo razumijevanje kao otac, ali joj nikada ne uskraćuje dužno poštovanje i otvoreno priznaje da je majka strogo odgajala djecu u krepostima, radu, jednostavnosti, poniznosti, samoprijegoru i molitvi. Jednom zgodom kad je majka spriječila Mariju da pomogne dvjema sirotama koje je dovela sa sobom u kuću, Marija se pokorava i tiho u sebi izgovara vapijuću želju da joj Bog jednom dadne mogućnost da pomogne svima potrebnima koje susretne.
Za Mariju se s punim pravom može reći da je bila dijete izuzetnih sposobnosti. Njezin životopisac A. Matanić bilježi da je već prvih godina svjesnoga života pokazivala suosjećanje i razumijevanje i prema ostaloj djeci, osobito siromašnoj. Siromaštvo bližnjega nalazilo je velikoga odjeka u njezinu srcu i ucjepljivalo se u njezino dobro pamćenje.
S obzirom na obuhvatnu i sadržajno bogatu Marijinu pisanu ostavštinu, očekivali bismo možda u nje “put velikih škola”, ali toga u nje ne nalazimo. Mariji je, kao izuzetno bistroj i okretnoj djevojčici, protivno tadašnjim običajima, bilo dopušteno da već s pet godina počne pohađati pučku školu, koju završava s navršenih jedanaest godina.
Mogućnost za dalje školovanje postojala je u Zavodu i školi za žensku mladež koji su u prvim godinama 20. stoljeća u Blatu otvorile talijanske sestre Službenice Milosrđa. Marija pohađa u sestara samo školu, jer je roditelji, svjesni njezine sklonosti prema duhovnome staležu, žele držati podalje od samostana ne bi li je tako ipak pridobili za udaju. U školi se stručno usavršavala u šivanju i domaćinskim poslovima, što je roditeljima pričinjavalo osobito zadovoljstvo, a Marija je to shvatila kao usputno, jer kao prvotno kaže da je od redovnica dobila odgoj u krepostima i prve upute na putu savršenstva.
Zauzetost u crkvenim poslovima
Razborito korištenje vremena, sposobnost za organiziranje poslova, te ljubav prema Crkvi i domovini, potakli su je, uz sve obveze u očinskome domu, da preuzme i vođenje triju vjerskih društava u Blatu.
Uz to je godinama posve samoinicijativno okupljala djecu siromašnih obitelji koje su radile na zemljišnom posjedu njezina oca u Babini, sjeverozapadnoj strani otoka Korčule. Poučavala ih je u vjeronauku i glavnim predmetima pučke škole.
Bila je svjesna negativnih posljedica koje bi se odrazile u životu te djece ako ne dobiju barem temeljni odgoj i pouku u za to najprikladnijoj životnoj dobi. Marija je i tada kao i poslije u svome životu bila uvjerena da je mjera ljubavi jedne osobe srazmjerna njezinu odnosu prema djetetu. Držala je da smo djeci dužni dati sve ono što im je potrebno, a posebice odgojiti ih da bi poslije i oni mogli biti učitelji.
Osim toga ona je vjerovala da se preko djece najbolje mogu poučiti i roditelji, pogotovo u zabitnim i dalekim krajevima.
Začuđuje kako je Marija mogla sve to izdržavati, pogotovo kad se zna da je bila poprilično krhka i često pobolijevala! Rad u tim društvima, vjersko poučavanje djece i mladeži, briga za siromašne i slabije, bile su Mariji dobra škola za ono što ju je očekivalo – zdušan rad za čovjeka u nevolji.
Traženje vlastitog puta
U svojoj 22. godini Marija doživljava borbu dvostrukoga zvanja – kontemplativni ili apostolski život. U sebi prepoznaje sposobnosti i nagnuća i za jedno i za drugo, ali se ipak želi opredijeliti za ono gdje je potrebnija, gdje može više dobra učiniti za svoga Zaručnika, kojemu se od svoje 14. godine obećala i s njim “vjerila”, kako to ona kaže.
Bog onima koji ga žele čuti, često progovara u znakovima vremena. Tako i Mariji u njezinoj spremnosti poći u neodlučnosti kamo, priskače u pomoć u liku mudroga i pobožnoga dr. Josipa Marčelića, dubrovačkoga biskupa, koji Mariji ukazuje na potrebe vremena: siromaštvo, materijalnu i duhovnu zapuštenost i nevolje u Blatu.
Potiče je da se opredijeli prije svega za pomoć napuštenoj djeci i nezbrinutim udovicama rodnoga mjesta koje je u to vrijeme bilo zahvaćeno mnogim nevoljama: propast privrede zbog bolesti vinove loze, Prvi svjetski rat i tzv. “španjolica” što je sve skupa odnijelo mnoge ljudske živote, a mnoge natjeralo na iseljavanje po onoj staroj “trbuhom za kruhom”.
Osnutak Družbe
Marija se bila odlučila za klauzuru u kojoj će oplakivati bijedu svijeta, a mjesnom župniku povjerava oporuku kojom svoju imovinu ostavlja za gradnju Zavoda za siromašnu i napuštenu djecu u Blatu. Bila je duboko uvjerena da je to najviše što im može pružiti, uz trajnu molitvu u kontemplativnom samostanu.
Biskup Marčelić, brižni pastir svoga stada i dobar poznavatelj Marijine duše, kad je doznao o njezinoj odluci, moli je da iznova promisli, jer ništa ne koristi “oplakivati bijedu svijeta”, nego je potrebno zdušno se zauzeti da se ublaže nevolje toga svijeta. Moli je da ostane u Blatu i brine se za siromašne i nevoljne u njemu. Osjetivši duboko u sebi da će joj biskup Marčelić u tome pomagati, savjetovati je i biti joj stvarna podrška u daljem radu, Marija pristaje. Već je i prije živjela ono što će cijeli život ostati njezin svojevrsni moto: Briga se za čovjeka očituje u zauzetoj ljubavi za njegove potrebe.
Budući da su nakon završetka Prvoga svjetskoga rata talijanske sestre Službenice Milosrđa napustile svoj Zavod i mjesto Blato, biskup Marčelić je zamolio Mariju da sa svojim kolegicama koje su bile spremne slijediti put služenja siromašnoj i ostavljenoj djeci, useli u napušteni Zavod i u njemu nastavi voditi pučku kuhinju u kojoj je ona već i prije surađivala. Tako je na Blagovijest, 25. ožujka 1919. godine, Marija s pet djevojaka iz Blata i Vela Luke, pod mudrim vodstvom biskupa Marčelića, započela put koji je vodio utemeljenju nove redovničke Družbe u Blatu, što se i ostvarilo 4. listopada 1920. godine.
Marija je bila posve sporazumna s biskupovim nakanama, i u svemu ga je slušala, kao i glede pisanja pravila za novu redovničku zajednicu po predlošku Maloga pravila franjevačke zajednice, po čemu je ona, povučena u mjestance Prižbu, sastavila Prva pravila nove Družbe. Marija je duboko u sebi osjećala da je sve što se događa po izvanjskom vodstvu biskupa Marčelića, u najdubljem suglasju s onim što je ona oduvijek osjećala u svojoj duši. Družba je dobila ime Družba Kćeri Milosrđa, a za Mariju to znači da je rođena iz Božjega milosrđa da nastavi njegovo djelo ljubavi i milosrđa. To dvostruko značenje stopilo se u jedno predano darivanje u djelima milosrđa, ponajprije u Blatu, a potom u mnogim mjestima gdje je trebalo blažiti nevolju.
U služenju najpotrebnijima
U počecima sestre su radom svojih ruku uzdržavale do tristotinjak siromašne djece. Pomoć javne, mjesne i državne vlasti bila je neznatna stoga su se sestre morale na različite načine skrbiti za sredstva, pa im ni prošnja nije bila tuđa. Marija je više puta išla u prošnju po Slavoniji i Vojvodini, a obraćala se i na ondašnje Ministarstvo u Beogradu i dobivala pomoć za svoje sirote.
Stanje u ondašnjoj Državi Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je izuzetno teško pa su mnoge sirote i udo-vice kucale na samostanska vrata, a Marija ih nije mogla odbiti nego je za svakoga pronašla bar neku pomoć. Kad je iz Rima od pape Pija XI. dobila 15.000 dinara pomoći, odmah je dogradila sirotište u Blatu kako bi mogla primiti što više djece.
Zdušan rad nove Družbe potaknuo je mnoge djevojke da se zapute u to plodno polje rada, što je Mariji omogućilo da preuzme vodstva mnogih dječjih domova, rad u župama i slično.
Tako je već 1923. godine preuzela brigu za stotinu djece u dječjem domu “Kolevka” u Subotici. Nakon toga otvara mnoga prihvatilišta za djecu po Slavoniji, Vojvodini, Makedoniji i Srbiji.
Nije se vezivala na neki određeni prostor nego je išla onamo gdje je bilo potrebno. Ako bi se uvjeti promijenili i za njezine sestre ne bi bio više prikladan rad koji su započeli, spremno je napuštala takvo polje rada i usmjeravala se na novo.
Velikodušno se odazivala svakom pozivu za pomoć drugima, koja se ponajčešće očitovala kao duhovno-obrazovni odgoj djece i mladih, potom njega bolesnika i starijih osoba. Marija je bila i živi primjer darivanja, jer od nje nitko nije otišao a da nije štogod dobio, ako ništa drugo onda barem njezinu riječ utjehe i ohrabrenja, jer je bila nenadmašna u povjerenju u Boga i njegovu Providnost. Vjerovala je najdublje da će Bog nešto već providjeti za nevolju svakoga tko se njoj obratio.
Iskorak u misije
Bogatstvo srca i duha, Marija je stavljala u službu onima na rubu društva, ponajprije siromašnoj djeci i siročadi, jer je doživljava da su upravo oni njezina prva briga. U njima je gledala nadu društva i Crkve. U njima se utjelovljovala njezina uvijek veća ljubav prema Raspetome. Ta ljubav i to milosrđe prema bijednima, odvelo ju je daleko od rodnoga Blata.
Hrvatski franjevac, misionar, o. Leonard Rusković, zamolio je Mariju da pošalje dvadesetak svojih sestara u misije u Južnoj Americi.
Marija, puna pouzdanja u Boga, odvažuje se na taj smioni korak, rad u misijama. Prvih sedam sestara, nošene jakim duhom Družbe i jasnom karizmom poslanja, nakon dvomjesečne priprave zapućuju se u novo podneblje Latinske Amerike i 31. ožujka 1936. godine stižu u Argentinu i preuzimaju rad u Buenos Airesu, u privatnom sanatoriju koji je zbrinjavao samo bogataše.
Sestre su dobro znale da to nije njihova karizma. Marija zatvara tu prvu filijalu i šalje sestre u predgrađa, onima što grcaju u zapuštenosti i bijedi. U nepunih pet godina trideset sestara napušta domovinu i posvećuje se radu s djecom u vrtićima i školama, te radu s bolesnom djecom, slijepom i mentalno oštećenom.
Danas na tom plodnom polju rada u Argentini, Paragvaju, Čileu i Peruu djeluje oko 250 sestara Družbe Kćeri Milosrđa, od kojih je većina domorodačkoga podrijetla, što je više od polovice ukupnoga broja sestara u Družbi Kćeri Milosrđa danas.
Takvom uspjehu u misijama znatno je pridonijela i Marija koja je od 1940. do 1952. godine bila misionarka, po dubokoj želji srca, ali ne i po planiranim okolnostima. Ona je bila kanila samo kao vrhovna poglavarica obaviti službeni pohod sestrama, kako to propisuju redovnička pravila, ali su ratne okolnosti spriječile njezin povratak u Europu.
Punih je 12 godina ostala na tlu Južne Amerike, gdje je ostavila sto četrdeset mlađih sestara, dvadeset novakinja, trideset kandidatica i dvadeset utemeljenih kuća Družbe.
“Majka je ostala među siromašnima i potrebnima, kojima je malo tko imao želje ići. Sa svetačkom hrabrošću povlačila je nove brazde u koje je trebalo posijati evanđeosku poruku spasenja. Otvarala je nove jezgre Kćeri Milosrđa i razvila dinamičnu misijsku aktivnost, vjerna svojem mladenačkom uvjerenju da nema ljubavi prema Bogu bez aktivne ljubavi prema dušama”, zabilježile su njezine sestre.
Svrhu rada u misijama za Mariju je u evangelizaciji koja ne može započeti dok se ne zadovolje čovjekove egzistencijalne potrebe, stoga, uz vjerski nauk ona organizira pouku o higijeni, urednosti, ekonomiji, domaćinskim poslovima, šivanju, krojenju, pletenju, bolničarstvu i strojopis.
Pored stručne i praktične pouke, Marija je neumorno koristila svaku prigodu kako bi i svoje sestre i domaće poučila u vjeri.
Preuzela je i duhovno služenje u vojnim bolnicama Campo de Mayo u Argentini i Asuncionu u Paragvaju. U Paragvaju se posebno zauzimala za vjersku pouku, prosvjetu i naobrazbu Indijanaca. Osobito je pomno pazila da se sve obavljala u skladu s mjesnim, državnim i Crkvenim propisima.
U gradu Rimu
U Europu se Marija vratila 1952. godine, i to u Rim. Uvidjela je da je za tad već međunarodnu Družbe kojoj je još prethodilo pravno institucionaliziranje, a i zbog komunizma u Jugoslaviji, uputnije imati Vrhovnu upravu u središtu kršćanstva.
Iako bez potrebitih sredstava, ali s dubokom vjerom u Božju pomoć, uspjela je doskora uz pomoć hrvatskoga franjevca, o. Karla Balića, gotovo u središtu Rima, pronaći i kupiti kuću prikladnu za Vrhovno sjedište Družbe.
Družba je 1956. godine postala papinskoga prava, čime je Marija uvelike osjećala da je privela u sigurnu luku lađicu Družbe Kćeri Milosrđa.
Nedugo potom, 1958. godine, u 62. godini života Marija je doživjela izljev krvi u mozgu što je prouzročilo djelomičnu uzetost. Duboko uvjerena da njezina zadaća u Družbi više nije u vođenju, nego u žrtvi trpljenja, molitve i prikazivanja Gospodinu, na kapitulu 1961. godine, nakon 40 godina Marija je predala svoju zahtjevnu službu vrhovne glavarice. Za njezinu nasljednicu izabrana je s.M. Julijana Franulović.
Marija je i dalje zdušno pratila događaje u Crkvi, posebice ona izazvana Drugim Vatikanskim koncilom (1962-1965). Unatoč bolesti i trpljenju primala je brojne pohoditelje, a sačuvala je i živu prijepisku s mnogima, među njima i visokim crkvenim dostojanstvenicima. Posebice se zauzimala za čašćenje Boga kao Oca i njegova milosrđa.
Svoj je duh Bogu Ocu predala 9. srpnja 1966. godine. Pokopana je na rimskom groblju Campo Verano, a tri godine potom zemni su joj ostaci preneseni u kućnu kapelicu u kući Vrhovne uprave, gdje su počivali sve do studenoga 1998. godine kad su na prijedlog Postulature za njezino proglašenje blaženom i svetom, preneseni u rodno Blato i pokopani u kripti samostanske kapelice Krista Kralja u Kući matici.
Svojim je sestrama Marija uvijek bila uzor kreposti vjere, ufanja i ljubavi koje je živjela velikodušnim, postojanim i radosnim srcem, što ju je još za života dovelo na glas svetosti.
Na glasu svetosti
Glas svetosti, što ga je Marija kao utemeljiteljica Družbe i vjerna kći Oca Milosrđa stekla još za života, nastavio je živjeti i nakon njezine smrti pa je 28. veljače 1989. godine pri Rimskom vikarijatu otvoren biskupijski postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom.
Nakon provedenoga postupka na Rimskom vikarijatu, Sveti je zbor za pravne poslove svetih, odlukom od 8. svibnja 1998. godine, prihvatio pravnu snagu postupka za proglašenje blaženom.
Taj je Zbor nakon višegodišnjega proučavanja, 5. srpnja 2002. godine donio Odluku o junačkim krepostima Službenice Božje, 20. prosinca, iste godine, donesena je Odluka o priznatom čudu spašavanja 20 mornara u utrobi potopljene peruanske ratne podmornice “Pacocha” čime su ispunjeni svi uvjeti za njezino proglašenje blaženom što se ostvarilo 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku, o trećem pohodu Ivana Pavla II., Hrvatskoj.
“… dana 26. mjeseca kolovoza godine 1988. zbio se čudesni događaj. Predvečer, naime, toga dana podmornicu Peruanske mornarice, u puku zvanu “Pacocha”, dok se vraćala u luku Callao grada Lime ploveći površinom morske pučine, snažno je udario pramac Japanskog ribarskog broda.
Taj je udarac prouzročio veliki otvor na njezinoj krmi. Dok se podmornica strmoglavce potapljala, ostao je otvoren glavni zaklopac uvođenja zraka, kroz koji je voda prodirala i počela poplavljivati sobe. Dio mornara, bacivši se u vodu, ostao je neozlijeđen, a dio ih je ostao zarobljen u podmornici. Sagledavši težinu položaja, nadporučnik Bojnoga broda Roger Cotrina Alvarado, pošto je zazvao Službenicu Božju, po veoma gustoj tami uspio je dohvatiti gornji ulaz, iz kojega je prodirala voda. I kad je podmornica već dospjela u dubinu mora 12 – 20 metara, podigao je uvis i uspio zatvoriti vratašca ulaza, premda je pritisak vode bio jednak 4 do 6 tisuća kilograma težine, a položaj zapornica, zvanih “košara” bio nepravilan.
Drugi uspjeh toga postupka bio je taj, što je bilo spriječeno, da ne bi bile poplavljene donje sobe, u kojima su ostala dvadeset dvojica mornara, od kojih su dvadesetorica sutradan dospjela na sigurno nepovrijeđeni”
Izvor: www.marijapropetog.hr/
