Kako se bolje osjećati, često je pitanje u psihijatrijskoj ambulanti. Što učiniti? Što jesti, a što ne jesti? Odakle početi?
Naravno da nije dovoljno samo popiti čarobnu tableticu i postići zadovoljstvo, iako bi mnogi baš to htjeli jer im se čini najlakše. Ipak, uvijek treba nešto i sam poduzeti. To je i najvažnije. Teško je to reći depresivnoj osobi jer je u samoj biti bolesti apatija, gubitak volje i pokretačke energije. Takvi bolesnici se uglavnom prerano bude, ali slabi za ustati, ostali bi u krevetu cijelog dana. Bez snage za podići kapke i pomaknuti tijelo, pa su pospani cijelog dana. No, ako se dogovori pokušaj oporavka, uglavnom uspijeva i u bolnici i kod kuće. Postoje mali “trikovi” kako od svakog dana učiniti “jedan od najboljih dana u životu”. Tako se svaki dan može proživjeti u punini kao prvi dan novog života ili kao posljednji. Jer, nitko na Zemlji stvarno ne zna…
Toliko koliko je važno kako se završi dan, važno je i kako se započne. Od davnina postoji izreka, koja daje prvi savjet: “Tko rano rani, dvije sreće grabi.” E, pa treba je poslušati. Prije svega, bitno je na vrijeme leći, svakako prije pola noći, jer se tako poštuje unutrašnji sat, biološki ritam tijela, usklađen s prirodom. Tada nije problem probuditi se nakon najmanje šest sati spavanja. Nekome više, nekome manje, svakome treba drugo vrijeme za buđenje uz osjećaj odmorenosti, pa ga treba otkriti. Kada se u tom smislu uskladi i stekne navika, prva bitka je dobivena. Ranije ustajanje doslovno produljuje život jer produžava period budnosti i uživanja u životu.
Kako bi jutro doista bilo dobro, prije samog ustajanja treba se dobro protegnuti, na neki način započeti tjelovježbu već u postelji, pa onda i po ustajanju. To je dio druge poslovice koju svi znaju, a koja kaže: “U zdravom tijelu je i zdrav duh.” Naravno da je tako. Zato dobro istezanje mišićja cijelog tijela odmah ujutro izaziva osjećaj ugode i povisuje razinu “hormona sreće” – serotonina. Istezanje treba početi od lica, preko vrata, ramena, prsnog koša, trbušnih mišića, nogu, ruku, možda učiniti i nekoliko koraka s visoko podignutim koljenima pa i čučnjeva. Ne mora to biti prava “progresivna mišićna relaksacija”, a može. Sretniji su oni koji su tu vještinu savladali. Bilo bi dobro kad bi tjelovježba trajala barem pola sata, no i pet minuta će biti dovoljno prije nego se na prstima ode do kupaonice. Obavezno na prstima, uspravne kralježnice i glave. To je važna vježba.
Tada prvo što treba učiniti je umiti se hladnom vodom. Ona tako lako odnese sjećanje na snove, što je dobro za sve. Snovi su uglavnom “recikliranje” i preslagivanje stečenih informacija iz prethodnog dana. Treba ih poštovati i o njima razmišljati, ali nekom drugom prigodom. Ujutro je važnija briga za tijelo, koja se ne smije zapustiti jer tijelo je doista hram duše. Jutarnje tuširanje, brijanje, uređenje kose pa i nanošenje malo šminke, učinit će da se svatko osjeća znatno bolje, a tako i svi koje se susretne. Uredan je izgled znak pristojnosti i poštovanja sebe i drugih. Tko tako jednostavno učini, već je postao ljiljan u polju, i dalje se ne treba ničega plašiti. Tako kaže Knjiga: “Njihovo je da budu lijepi i mirišu, a za ostalo će se pobrinuti Otac nebeski…” Strah je eliminiran.
Tako je sve jednostavno zapravo. I dan po dan prolazi. Ovako ili onako. A svatko si može pomoći da mu bude još bolje nego je bilo do tada. Ili gore, ovisi koliko se lijenost udomaćila.
Prije doručka bilo bi dobro popiti prvu čašu vode. A doručak nikako ne bi trebalo preskočiti. Mnogi na to protestiraju, ali kao i sve navike, i ta se stječe postepeno.
Važno je i otvoriti prozore, pustiti svjetlo i dan u svoj prostor. I izaći na svjetlost. Što češće i što dulje.
Pet po pet minuta, nakon brige za tijelo svakako je dobro na tren zastati i koncentrirati se na budući dan, ponoviti plan od sinoć i krenuti. Koncentracija se postiže na razne načine. Jedan od najboljih je meditacija, a najbolja meditacija je – molitva. Možda ona najljepša, koju svi znamo, a koja donosi blagoslov i blagostanje.
I to je to. Osmjeh je tu. Sigurno. U roku od samo pola sata! A osmjeh je prvi cilj, koji želimo postići. Jer osmjeh je to što spašava.
Od trenutka kada se prvi put u danu ugleda svoje lice u zrcalu, treba mu se nasmiješiti, ljubazno i veselo, za dobro jutro i dobar dan. Potom se treba nasmiješiti svakome koga se sretne, ljubazno i radosno. Ne treba se plašiti osmjeha. Osmjeh ne čini osobu smiješnom, već izaziva istu reakciju kod drugih, kao i sve druge emocije. On je prenosan i “zarazan”. Može se i uvježbati, ali samo na način da ga se nauči pokazati, otkriti, da ga se pusti van iz srca. Uvijek i samo iskrenog, ma kako stidljiv bio jer se odmah prepoznaje koji je osmjeh maska. E, tada osoba postaje smiješna, a ne nasmiješena.
Dobro je odlučiti kako je baš ovaj dan poseban i kako će donijeti nešto izuzetno dobro. Potom treba tražiti što je to i kako vrijeme teče, uvijek se i pronađe puno toga. Dobroga.
Još je bolje kada se odluči učiniti nešto dobro u danu koji počinje. Na primjer, dovoljno je odlučiti zahvaliti nekome za nešto. Uvijek se ima za što zahvaliti! Najbližima, dalekima, zaboravljenima, prošlima, sadašnjima, svakodnevnima, posebnima i običnima… Riječima ili djelima.
Također, dobro je odlučiti brinuti samo svoju brigu, a tuđe prepustiti njima, sve dok doista ne zamole. Možda i pismeno. Često brinući tuđe brige zaboravimo svoje probleme pa ostanu neriješeni. Tome pripomažu i npr. loše vijesti iz novina, s TV ekrana, plakata, reklama… Vjerojatno nenamjerno, govore baš o strahovima, gubicima, tragedijama, ratovima, toliko da se lako stječe dojam kako nade nema. Ili pokazuju nedostižne predmete, ljude koji žive nestvarne živote, koje nitko “normalan” ne može dostići pa se ponekad prekrasan, “običan” život može učiniti blijedim i promašenim, što nije istina. Saznamo to povremeno kada se poneki “idealni lik” baci s mosta ili predozira drogama… Usprkos svemu tome izvanjskom, u dubini duše svi znaju i osjećaju kako je baš svaki život prekrasan, kao najljepši roman ili slika. Samo je treba dovršiti. Kistove imamo. I sve boje. Platno je tu.
Molitva je pravi početak. I osmjeh. Zar nova bubuljica na licu nije zapravo smiješna i simpatična, znak odrastanja i pravilnog rada hormona? Kao i prva bora ili sijeda vlas… Ni po čemu nije razlog za depresivno stanje.
Kada se razmišlja o tome koji bi razlozi mogli izazvati pravi osmjeh, iz dubine, prisjećanje na smiješne situacije i razloge za smijanje već samo po sebi podiže razinu “hormona sreće”. To je još jedan mali trik, uglavnom vrlo uspješan. Zrelost znači i moći praviti šale na svoj račun, ne uzimati sebe preozbiljno. Nije loše pokušati “pustiti brigu na veselje”…
Postoji još jedna izreka: “Nitko ne misli o tebi, toliko kao ti sam, niti toliko koliko ti misliš da misle.” To je jednostavno zato što je svatko sebi najvažnija tema, pa je lako dati si važnost mišlju o tome da se drugi bave mnome. A to nije baš tako. Također, oni koji nekoga vole i poštuju, ne primjećuju njegove mane. Zapravo, baš te nedostatke možda i vole, odnosno, odmah mu opraštaju. Kada se postane dragocjen i jedinstven nekom drugom, grijeh bi bio ne biti to samom sebi. Voljeti sebe je izvršenje najveće Gospodinove zapovijedi: “Voli druge kao što voliš samoga sebe.” Nije to lako naučiti, ali se može trenirati. Za početak, prihvatiti se baš takvog kakav jest. Bez umišljanja o boljem ili lošijem, nego realno, bez usporedbe s novosmišljenim medijskim idealima koji lako uništavaju samopouzdanje. Vidjeti se treba onako kako se vidimo u ogledalu, mada nitko nije samo tijelo ili odijelo. Nikada sebe ne možemo vidjeti točno takvima kakvi smo, jer zapravo gledamo unutrašnjim očima. Ono što vidimo je protkano nutarnjim. Tako je i sa srećom. Ona je unutrašnji proces, koji ide prema van i privlači takve iste emocije izvana jer se tako hrani. Kao perpetuum mobile druge vrste. Korisni stroj kojem ne treba gorivo jer sam sebe pokreće. Kada se netko osjeća dobro i zadovoljno, svijet oko njega je također zadovoljan njime i on svijetom. Usklađen. U ravnoteži.
Vježbanje i učenje novih vještina pojačava samopouzdanje, potiče znatiželju i potrebu za stvaranjem, nove ideje, osjećaj unutarnjeg bogatstva. Tako je i s njegovanjem društvenih odnosa i kontakata. Bilo bi dobro planirati neobavezne, neslužbene susrete s bliskim osobama, rođacima, kumovima i mimo svadbi, pogreba ili rođendana… Onako, kao usput, kratko, bez napora i nametanja. “Bez potreba i obaveza.” U malim dozama. To je jako dobro. Kao i biti koristan drugima, olakšati im teret, barem malo… Nekada je osmjeh dovoljan, lijepa, nježna riječ, ljubaznost… Pomažući drugima, i naše breme postaje znatno lakše. Vrijedi pokušati. Osjećaj je odličan. Kao i sa slanjem ljubavi na sve strane, upijajući je u sve što radimo, zalijevajući njome svaki korak, komad kruha i svaku juhicu. Jako je teško slati i zamišljeni osjećaj ljubavi neprijatelju, onome tko te jako povrijedio, ali je to od neizmjerne vrijednosti. Chiara Lubich je to shvatila i poučila nas. Treba je poslušati. Doista djeluje.
Naravno da je ugodna večer nakon dana punog radosti. Svatko će se osjećati znatno bolje. Moliti, moliti, vježbati, s osmjehom, u čistoći, potražiti i nalaziti emocionalnu ravnotežu, radost u nasmiješenom srcu. Svakodnevno.
P.S. I dalje uvažavam reklamacije za ovakve svoje recepte, iako ih do sada nije bilo!
Elvira Koić, Izvor: www.svjetlorijeci.ba/