Na dan, 11. listopada, prije 50 godina počeo je s radom II. vatikanski sabor. Papa Benedikt će zato na isti dan, otvoriti jubilarnu godinu vjere na spomen na taj veliki događaj u Katoličkoj crkvi.
Već je tome i 20 godina kako je kao plod tog sabora izišlo i veliko djelo za nas vjernike: Katekizam Katoličke crkve. A kod nas tome je već isto tako 50 godina kako je počeo izlaziti Glas Koncila, tjednik bez koga se Crkva u Hrvata ne bi mogla prepoznati od tih koncilskih dana. Zajedno s cijelom Crkvom slavimo te obljetnice, a radujemo se i milosnoj godini vjere.
Oduvijek se čovjek neprestano pitao: Čemu živjeti? Čemu ljubiti? Zašto smo došli na ovaj svijet da bismo sutra morali umrijeti? Kamo ide ovaj svijet i njegova povijest, ljudi i njihova djela, uspjesi i neuspjesi, borbe i ratovi? O tome se pitaju i kršćani i nekršćani. Kršćani vjeruju da u tom pogledu imaju sigurnost. Ipak, što je u vjeri sigurno, a što manje sigurno? Nadalje, što je to vjera? Je li to samo niz vjerskih istina ili osobni i životni odnos prema Isusu Kristu? Što se o tome može reći današnjem čovjeku?
Formule vjere su redovito povezane s kulturom određene epohe. “Vjerovanje” i ono apostolsko, a potom i ono koje se u misi moli nastalo je u davno vrijeme. Računa se da je stvarano tijekom prvih stoljeća kršćanstva, a da je knjiženi oblik kako ga danas molimo nastao u četvrtom stoljeću kršćanstva. I rječnik tih “simbola vjere” nije bez daljnjega razumljiv običnom čovjeku 21. stoljeća. Treba nam nova interpretacija želimo li biti vjerni Isusovoj zapovijedi da propovijedamo radosnu vijest svakom stvorenju! I stvorenju 21. stoljeća.
Vjera je misterij. Vjera je dar odozgo, a u isto vrijeme je i osobni čin ljudske volje kojim se prianja uz misterij. Misterij – to nisu zatvorena vrata na koja se kuca. To je naprotiv otvorenost, objava o nečemu što je neiscrpivo. I kad krenemo hrabro u to objavljeno a neiscrpivo, mi smo u avanturi vjere. Može se o nekome razviti cijelu znanstvenu studiju: izvršiti morfološke, biokemijske i medicinske analize, grafološka, psihološka, psihoanalitička istraživanja itd… Time dobivamo dosje s točnim i kompletnim sadržajem. Međutim, s tom istom osobom možemo i ostvariti osobni susret, ljudski i životni susret. Možemo sklopiti prijateljstvo. Ono može dovesti do ljubavi, može izgraditi povjerenje sve do braka.
U prvom slučaju znamo toliko stvari o nekome, ali nas to neće dovesti do njegova srca; u drugom slučaju spoznajemo nekoga koga volimo, kome se srcem otvaramo. Kad je riječ o Bogu, i o njemu možemo filozofirati, ponirati u dubine postojanja i vječnosti, otkrivati Prvo i apsolutno biće, otkriti da ono mora biti vječno, bez početka i svršetka, da je iznad nas. To je naravna teologija i vlastito svakom ljudskom biću kad svojim razumom želi dokučiti tu tajnu. Međutim, tako spoznato biće još nam ne bi moglo osvojiti srce. Tu se još uvijek ne može dogoditi prijateljstvo, jer takvo biće je daleko od srca.
U ovom slučaju radi se o religioznoj informaciji, o teodiceji. Međutim, kad Bog sam pođe čovjeku ususret, onda nam otkriva dubinu svoga bića, svoju ljubav i svoje srce, do čega mi svojim razumom nikada ne bismo mogli doći. U tom slučaju otkrivamo Ljubav, Ljubav danas i za danas, za život i za smrt, za vječnost.
Prema tome, bilo bi isprazno govoriti o sadržaju vjere, o stvarima o Bogu kad to ne bi vodilo susretu s Nekim koji se očitovao u našoj povijesti, u našem ljudskom iskustvu. Bog filozofa i znanstvenika, Bog teorije izvan ljudske povijesti, Bog koji bi bio nedohvatljiv ljudskom iskustvu, dalek i previsoko od ljudske avanture – ne bi bio pravi.
Izvor: Fra Zvjezdan Linić “Vjera je dar odozgo, ali i osobni čin ljudske volje”