Sama riječ poniznost kao da je iščezla iz javnog govora. Rječnici joj kao istoznačnicu pridaju i riječ pokornost, čime joj daju prizvuk nečega, čovjeka manje dostojnog. Latinska riječ »humilitas« sugerira, pak, zemljanost, krhkost, neznatnost usred kozmosa.
Poniznost, međutim, kao vrlina nerazdvojivo je povezana sa konkretnom samospoznajom čovjeka kao bića odnosa. Kršćanstvo zato poniznost uzdiže na razinu najviše humane vrline ili moralne kreposti po sličnosti s Kristom. I to ne samo kao izraz čovjekova odnosa prema Bogu nego i odnosa čovjeka prema čovjeku. Poniznost izriče temeljno čovjekovo ponašanje prema Bogu, prema drugim ljudima i prema sebi samome. O poniznosti kao priznanju vlastite nesavršenosti govorili su ne samo teolozi i kršćanski filozofi- teolozi poput Pavla, Origena, Augustina, Tome Akvinskog, Bonaventure… nego i filozofi poput Kanta (u odnosu na opći moralni zakon) i Hegela koji je definira kao »istinsko priznanje svoje ograničenosti«. Odbacivali su je oni filozofi koji su smatrali da je čovjek sam sebi sve. Nietzsche će reći da je ona izraz ropskog morala. Mnogo je odbacivanja poniznosti danas prisutno u modernom individualizmu. Zato je tema o poniznosti (skromnosti) kao moralnoj vrlini (kreposti) itekako važna na području međuljudskih odnosa u društvu.
TKO DANAS ŽELI BITI PONIZAN?
No, smatra li suvremeni čovjek – osobito mlad – da je poniznost neka vrlina? Tko želi biti ponizan? To su pitanja na koja će mnogi odmahnuti rukom. Moderan čovjek će reći: »Ma pusti poniznost!« Kako biti ponizan u jednome svijetu kakav je ovaj naš sa svojim dosegnutim nasljedstvom samosvijesti, tehnikom i znanošću. Svi žele biti u nečemu moćni, prvi, slavni. Na svim mogućim sektorima ljudi iskazuju svoje ambicije: biti velik! To je moderan svijet duh vremena, to je moderan čovjek. Upravo zato je u ovom trenutku važno ponovno govoriti o poniznosti kao putu stvaralački punog ostvarenja čovjeka kao osobe. Poniznost nije zapreka čovjekova ostvarenja u punom svome dostojanstvu. Poniznost nije zapreka čovjekove veličine, a još manje njegove slobode. »Tko se ponizi biti će uzvišen« (usp. Mt 23,12).
PONIZNOST JE ZA KRŠĆANE NEIZBJEŽNA KREPOST?
Tu sada mi kršćanski vjernici počnimo slušati Isusa. On kaže: »Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim« (usp. Mt 11,29-30)! Kao vjernici to često ponavljamo u svojini molitvama! Ali odjekuje li to u srcu?
Tko je ponizan? »Učite se od mene« – odjekuju Isusove riječi. Kako je Krist ponizan? Mi vjerujemo: on je Sin Božji, u svemu jednak Ocu, i u ljudskoj naravi ravan Bogu! Ali, »On ponizi sama sebe, nije se grčevito držao svoje jednakosti s Bogom, nego, uzevši lik sluge, postao je nama jednak«. Snizio je sebe na našu razinu. I zato Bog njega, kao maloga čovjeka, »preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom…« (usp. Fil 2,6-9).
Vrijedi li, dakle, poniznost ili ne vrijedi? O njoj mi vjernici razmišljamo s pogledom na Isusa Krista. Od njega se učimo. Poniznost je zato najkršćanskija krepost, jer je po srcu Isusovu, po sličnosti s njime! Ona ne degradira čovjekovo dostojanstvo, nego oslobađa prostor čovjekova puna ostvarenja po sličnosti sa Sinom čovječjim. Evo Isus kaže: »Slavim te, Oče, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih«, onih koji sebe smatraju velikima, mudrima, učenima i koji misle da sve znaju, »a otkrio si to malenima« (usp. Mt 11, 25).
Što je to Bog otkrio malenima? Pravu životnu mudrost, u čemu je »mir i spokoj dušama«, ono u čemu je istinita ljudska veličina, sreća, radost. Ne u nadmetanju, nego u sućutnom i dobrom srcu za sve. Dobro srce za sve ne može imati oholica. Samo ponizan čovjek može biti uistinu dobar čovjek drugima! Oholica uvijek prezire druge, uvijek se smatra pametnijim, boljim, većim, želi druge poniziti.
Poniznost je, dakle, važna krepost u međuljudskom ophođenju, za svakog Kristova učenika! »Učite se od mene« – kaže Isus! Što se treba učiti? Krotkost, blagost i poniznost srca. »Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni…« (Mt 11,28).
KAKO NAJBOLJE DEFINIRATI PONIZNOST KAO KREPOST?
Kako bismo, prema tome, poniznost kao krepost najbolje definirali, da ne upadnemo u pogrešno tumačenje kao da nastojanje oko uspjeha u znanju, u raznim umijećima nije važno ili pak u neku vrstu licemjerja da tek samo odglumimo poniznost? Poniznost nije u tome daje svedemo samo na bon-ton, da je na određen način odglumimo! Uvijek ima i takve, farizejske poniznosti, da se netko pravi skroman i ponizan, a ustvari je u sebi ohol. Poniznost zato definiramo: priznanje istine osebi i o drugome! Priznati istinu o sebi i o drugome, nije uvijek lako! Čovjeku se čini: pa ja uvijek istinu priznajem. Ali uvijek sebe i uveličava. Ako čovjek sebe iskreno samoanalizira, onda vidi da sebe uvijek nekako uljepšava. Čovjek uvijek želi pokazati ljepšu sliku samoga sebe od one stvarne. Svaki ima neke darove, uspjehe, ali i mane, promašaje, neuspjehe! Priznati samome sebi svoju istinu, ali istodobno priznati istinu i drugoga, to je puna ljudska veličina. Poniznost zato spada na samodoživljaj svoga ljudskog dostojanstva, ali uz priznanje dostojanstva drugoga! Čovjek vrlo često dođe u napast da drugoga ocrnjuje, o njemu malo loše govori, misleći da time sebe bolje potvrđuje. I često čovjek sebe tješi, kaže: A, drugi su još gori! Takve fraze puno puta čujemo. A to nas, doista, ni u čemu ne opravdava.
Čovjek mora prihvatiti sebe, ali i drugoga, u istini i pravednosti, u poštovanju i ljubavi. To je poniznost kao puna samospoznaja sebe u odnosu prema Bogu, bližnjima i sebi samome! Bez uveličavanja samoga sebe. Isus je u tom smislu rekao: »Istina će vas osloboditi« (Iv 8,32)! To znači: Samo u tom smislu čovjek je slobodan čovjek! Prihvatiti sebe u svoj svojoj realnosti: nisi savršen, sve ne znaš, sve ne možeš, trebaju ti ljudi, često griješiš u sebi i u odnosu prema drugima! U zahvalnosti razvijaj svoje prednosti, ispravljaj svoje pogreške, ali uvažavaj i prednosti drugih i imaj razumijevanja prema drugima. Netko zna bolje ovo, drugi zna bolje ono i tu smo nekako onda još više kao slobodne osobe, upućeni jedni na druge. Ako tako sebe odgajamo, izgrađujemo svoju osobnost, onda smo otvoreni jedni drugima, onda možemo izgraditi zajedništvo života u istini, pravednosti i ljubavi. Učimo od Isusa: »budimo blaga i ponizna srca i naći ćemo mir dušama svojim« (usp. Mt 11,29). I cjelokupno breme života bit će nam lako.
Bono Zvonimir Šagi, Izvor: Kana
