Kako bi se moglo uistinu oprostiti cijelim svojim bićem potrebno je raskrinkati mnoge varke lažnih opraštanja. Odnosno, važno je znati što opraštanje nije, kako bi se izbjegla obeshrabrenja, nepravde, duhovne obmane, izdaje sebe, kočenja ljudskog i vjerničkoga rasta, to jest sve slijepe ulice na psihološkom i duhovnom planu.
1. Oprostiti ne znači zaboraviti
Za inicijativu oproštenja zapravo je potrebno „dobro“ pamćenje te jasno znanje o uvredi. Opraštanje ne briše pamćenje, već mu pomaže da ozdravi. Sa opraštanjem sjećanje na uvredu gubi svoju žestinu. Rana tako malo-pomalo zacjeljuje; sjećanje na uvredu ne uzrokuje više bol. Izliječeno pamćenje se oslobađa te se sada može ispuniti nečim drugim, a ne više deprimirajućom mišlju na uvredu.
2. Oprostiti ne znači nijekati
Nijekati uvredu znači zanijekati dio sebe te na dulje staze vodi do bolesnih napada tjeskobe i krivnje, a da osoba pritom nije ni svjesna što joj se zapravo događa. Za ljekovito djelovanje opraštanja osoba sebi treba priznati uvredu i patnju koja je uslijedila te prihvatiti svoju srdžbu vezanu uz činjenicu da je povrijeđena.
3. Opraštanje traži više od pukog čina volje
Svođenjem opraštanja na puki čin volje nastoji se trenutačno i konačno urediti sve sukobe. Iako volja igra veliku ulogu, opraštanje je nemoguće bez uključenosti cijele osobe tj. I njezinih emocija, razuma, vjere, itd. Samo trajanje praštanja pak određuju ozljeda, reakcije uvreditelja i sposobnosti uvrijeđenoga.
4. Opraštanje se ne može narediti
Opraštanje je ili slobodno ili ne postoji. Ne može se obvezati nekoga da oprosti jer time se opraštanju oduzima obilježje besplatnosti i spontanosti.
5. Oprostiti ne znači biti kao prije uvrede
Nakon opraštanja može ali i ne mora uslijediti pomirenje. No, pravo pomirenje se ne sastoji od pokušaja uvjeravanja da se nešto nije dogodilo i tako uspostaviti odnos u laži, već provjerom kakvoće odnosa odnos nastojimo prebaciti na nove, čvršće temelje.
6. Opraštanje ne traži da se odreknemo svojih prava
Opraštanje koje ne suzbija nepravdu ohrabruje održavanje zloćina te nije nipošto znak snage i hrabrosti, nego radije znak slabosti i lažne snošljivosti.
7. Oprostiti drugome ne znači opravdati ga
Opravdanje uvreditelja s jedne strane donosi olakšanje, no s druge strane omalovažava i čak prezire uvreditelja. Zapravo se pritajeno utvrđuje da uvreditelj nema potrebne sposobnosti na temelju kojih bi ga mogli smatrati odgovornim za povredu.
8. Opraštanje nije dokazivanje moralne nadmoćnosti
Opraštanje pod prizivom lažne velikodušnosti u sebi zapravo skriva pokušaj prerušavanja svoje ranjenosti u nadmoć. Takvo lažno opraštanje zapravo samo zadržava odnos onoga koji vlada i onog nad kojim se vlada.
9. Opraštanje nije prebacivanje odgovornosti na Boga
Opraštanje istodobno ovisi i o ljudskom činu i o božanskome činu. Narav i milost ne isključuju se međusobno, nego se naprotiv usklađuju i nadopunjuju.
Jean Monbourquette, autor knjige Kako oprostiti – oprostiti da se ozdravi, ozdraviti da se oprosti, razrađuje dvanaest etapa na putu do istinskog oproštenja;
1. Odlučiti ne osvetiti se i prekinuti napadačke čine
2. Priznati svoju povrijeđenost i svoje nutarnje siromaštvo
3. Podijeliti s nekim svoju povrijeđenost
4. Dobro identificirati svoj gubitak da bi se obnovilo žalovanje
5. Prihvatiti srdžbu i želju za osvetu
6. Oprostiti samom sebi
7. Shvatiti svog uvreditelja
8. Naći smisao povrede u svojemu životu
9. Spoznati sebe dostojnim oproštenja i kao onoga kojemu je već oprošteno
10. Prestati htjeti oprostiti pod svaku cijenu
11. Otvoriti se milosti oproštenja
12. Odlučiti okončati odnos ili ga obnoviti
Jean Monbourquette
