“Dragi don Damire, ja ću izravno postaviti pitanje a onda ću obrazložiti s primjerima.
Zašto ljudi glume, koliko je to uopće dobro i u kojoj granici to ide? Ja jednostavno ne znam drugima glumiti, vrlo brzo skužim neku osobu i onda zapravo ne ulazim u neke razovore s tom osobom pa onda ljudi imaju krivo mišljenje o meni kako sam ja npr. umišljena i nepristojna. Imala sam najbolju prijateljicu koja je zbog momka “uništila” naše prijateljstvo, živile smo skupa, ponašale se kao duhovi i ja sam jednog dana odlučila njoj sve reći jer mi je bilo dosta glume kako je sve kao prije i onda je ispalo da ja nju napadam. Ali pomalo život me naučio da svi ljude glume pa onda i ja katkad moram biti takva, a iznutra me to izjeda.”
Odgovora Don Damir Stojić
Postavljate vrlo teško pitanje jer ne mogu proniknuti tuđa srca, niti ući u tuđe glave i misli ljudi koji čine zlo. Budući da svi pomalo glumimo, pogotovo kad smo mlađi ili čak i stariji, moramo uvijek krenuti od sebe i zapitati se zašto i mi glumimo. Čini mi se da glumimo kad smo u strahu, kad smo u nepoznatim situacijama i kad imamo predrasude o drugim ljudima pa onda osjećamo da moramo glumiti. U svakom slučaju, spram takvih osoba treba imati stav kao što je i Isus imao dok je visio na križu: „Oprosti im Oče jer ne znaju što čine“, a u međuvremenu na nama je da budemo iskreni i da živimo u istini.
Izvor: www.studentski-pastoral.com