Patnje nas mogu usmjeriti ka Bogu. Kad bi život bio pun radosti i užitka, ne bi bilo nevolja s kojima bismo se morali suočiti ni teškoća koje bismo podnosili. Bez sumnje, bio bi to život bezopasnih užitaka, ali ne bismo imali čime razvijati naš karakter! Tada sigurno ne bismo trebali Boga.
Patnje nas mogu okrenuti našem bližnjem. Nekad nas u našoj ravnodušnosti uzdrma slika gladna djeteta ili nevolja bolesna susjeda. Njihove nas patnje potiču da im pomognemo na najbolji mogući način.
C. S. Lewis je opisao bol kao ‘Božji zvučnik da probudi gluhi svijet’. Često je slučaj da kroz naše patnje ili patnje naših bližnjih, ulazimo u mnogo prisniji odnos, što inače ne bismo nikad iskusili.
Patnje nas mogu oplemeniti. Nije točno da Božji narod živi čarobnim životom. Baš suprotno, neki koji su bili najbliže Bogu, proživjeli su najteže patnje. Tereza Avilska jednom je rekla donekle ogorčeno: ”Ne čudim se, Bože, što imaš tako malo prijatelja kad s njima tako postupaš!”
U pismu Hebrejima, pisac je napisao: ”No iako je Isus Božji Sin, ipak je trebao osobno iskusiti što znači biti poslušan kada je ta poslušnost značila bole i patnje.”
Postoji nešto kod strpljivog podnošenja patnji što donosi iscjeljenje, mir i nove nade za druge. To je dio onoga što je Isus učinio na križu: ”I Krist je trpio za grijehe, pravednik za nepravedne, da bi nas doveo Bogu.”
U svakoj smrti Isus je bio kao ‘crna rupa’ za grijehe cijelog svijeta. Nije se osvećivao. Umjesto toga, prihvatio je bijes i pakost te ih preuzeo na sebe. To nastavljaju i njegovi sljedbenici, ako žele izdržati boli nezasluženih patnji.
Velika je tajna u tome što Bog ne samo da dopušta patnje, već ih koristi na svoju slavu. To nas dovodi da postavimo pitanja o smislu života i možda ćemo otkriti, kroz naše boli, bol Božje ljubavi.
Andrew Knowles; prema poglavlju iz knjige ”Vjerovati danas” Izvor: http://www.novizivot.net/
