Što učiniti ako znamo da je jedna osoba prevarila drugu, je li zlo tajiti to? Što kad znamo da nam je prijatelj pokušavao prevariti ili prevario svoju curu? Jesmo li dužni obavijestiti prevarenog?
Je li ista situacija ako vidimo da se osoba kaje za svoje djelo? Što ako je počinitelj/ica preljuba umro/la, a želimo da ostane u dobrom sjećanju voljene joj osobe? Ovo su sve neke “lakše situacije” jer su to veze, ali što je s brakom, kako tu valja pristupiti, pogotovo kada djeca saznaju, trebaju li oni obavijestiti roditelja? U konačnici pitanje je, je li bolje živjeti sretan u iluziji ili saznati bolnu stvarnost?
Odgovara don Damir Stojić
Poštovani, zahvaljujem na pitanju. Vidim da čeznete za istinom i da se za nju borite. Biblija na više mjesta govori da se ništa ne će sakriti, da će se sve otkriti. Ako pak na ovome svijetu neće, tada će u budućemu. A znate i sami narodnu izreku da su u laži kratke noge. Isus na nekoliko mjesta svjedoči za istinu. »Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.« (Iv 8, 31-32), »Tko je god od istine, sluša moj glas.« (Iv 18, 37), »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. « (Iv 14, 6). Poncije Pilat je pitao Isusa da što je istina, a Istina je stajala pred njim..
Svaka osoba ima pravo znati istinu. Posebno ako znaš da bi ta osoba voljela i htjela čuti i znati istinu. Skrivanje istine, isrivljavanje istine svome dečku/curi koji želi znati djela prošlosti ili sadašnjosti te osobe, jest grijeh. Druga je priča ako osoba ne želi znati što se događalo prije. Ne govoreći ili skrivajući istinu pred određenom osobom jest povreda njezina dostojanstva i slobode. Neki lažu iz čiste obijesti, neki da ne povrijede ili ne izgube osobu, neki se srame itd. Traže opravdanje, ali opravdanja nema. Povrijediti nečije ideale vjernosti i povjerenja i ne priznati mu počinjeni čin, jest težak grijeh.
Po pitanju namjernog skrivanja grijeha iz prošlosti (blud, kocka…) i skrivanju bolesti (psihičke i fizičke naravi) Katolička crkva je veoma jasna. Ako osoba koja ulazi u brak s drugom osobom želi znati prošlost ili zdravstveno stanje te druge osobe, ta druga osoba joj je dužna to reći. Tako će ova prva osoba potpunim uvidom u stvarnosti slobodno odlučiti želi li vjenčanje.
Katolička je crkva za sakrament ženidbe postavila taj uvjet zbog dobrobiti braka i supržnika. Ako, primjerice, muž zataji svojoj ženi da je ovisnik o kocki i vjenčaju se i poslije nekog vremena i gomilanja novčanih dugova ona sazna da joj je to zatajio, ima pravo tražiti ništavnost ženidbe. Može mu oprostiti, ali ima pravo tražiti i ništavnost. Princip za skrivanje prijevare je također isti. Moj prijatelj je bio zaprepašten kada je jedna njegova kolegica iz srednje škole rekla da ima tri dečka odjednom s kojima spava te da nema šanse da će biti vjerna svome budućem mužu. Ako ona s tom sviješću dođe pred oltar i izreče privolu o vjernosti, laže. I zbog te laži ženidba je ništavna.
Zato Katolička crkva ima još jedno preventivu da bi sačuvala dostojanstvo braka. U svim se župama tjedan dana ranije ili nekoliko tjedana ranije javno objavi, bilo pod župnim obavijestima na kraju mise bilo na oglasnoj ploči, tko će se vjenčati. To nije samo zbog radosne vijesti, nego i zbog mogućeg javljanja nekog od vjernika koji će upozoriti župnika o nemoralnom ponašanju ili nekom drugom problemu.
Ako vjernik koji to zna ništa ne poduzme, ne obrati se župniku, čini grijeh propusta jer je na jedan način dozvolio da druga osoba proživi jednoga dana nepotrebnu patnju, križ, ili jednostavno – proživi život u laži.
Nažalost, roditelji posljednji saznaju da je njihovo dijete ovisnik. Prijatelji znaju, susjedi znaju, no nitko ni riječi. Prijatelji znaju da im prijatelj vara curu, ona posljednja sazna. To je tužna stvarnost.
Naša kršćanska dužnost je biti odlučan i stati pred prijatelja te mu reći da to ne smije, ili nije smio učiniti, te da je dužan priznati djevojci istinu. Biti ustrajan i zalagati se. Ako ne posluša, onda se može obavijestiti prevarenu osobu.
No, treba biti vrlo oprezan i znati prepoznati situaciju. Ako je osoba psihički labilna i postoji mogućnost da počini samoubojstvo ili drugu nepromišljenost, ne bi se smjelo govoriti. Ako se radi o osobi koja se nasilnički ponaša te si uvjeren da bi impulzivno reagirala, tada isto ne bi trebalo govoriti. Svaki slučaj je slučaj za sebe, no u većini slučajeva treba iznjeti istinu.
I još jedna važna stvar. Kad se osobi iznese istina, tada obavezno treba biti spreman i biti uz tu osobu, pružiti joj nadu i utjehu. Bezobzirno bi bilo samo iznjeti istinu.
Zato je potrebno biti čovjek molitve. Kroz molitvu čovjek dobiva odgovore te kroz razgovore s dobrim duhovnikom. Preporučam Vam da se izgradite u tom pogledu, pročitajte neko duhovno štivo koje govori o pomaganju u nevoljama bližnjih.
don Damir Stojić, Izvor: http://studentski-pastoral.com/
