Ovo ćemo razmišljanje osloniti na svećeničko-misionarsko djelo i uzornu osobu prvoga proglašena hrvatskog sveca Nikole Tavelića, prezbitera i mučenika. O njegovu se spomendanu, za nas i blagdanu, već odavno i tradicionalno u ovoj našoj nacionalnoj crkvi, posvećenoj sv. Jeronimu, okuplja hrvatska rimska zajednica, napose studentska na svoj redoviti jesenski susret.
Prisjetimo se ukratko životnoga, redovničkog i svećeničkog puta našega Nikole koji je izvojevao palmu mučeništva u Jeruzalemu, 14. studenoga 1391. godine, a uzdignut je kao blaženik na čast oltara 500 godina kasnije, što znači da mučenička krv u Crkvi stalno ključa i nikada se ne hladi. S njime, jer je on na čelu, mučeničku su smrt podnijela i subraća: Deodat iz Ruticinija u francuskoj Akvitaniji, Pierre iz Narbone također u Francuskoj i Stefano iz Cunea u Italiji. Sve ih je svetima proglasio bi. Pavao VI., papa, 21. lipnja 1971. [Zahvalan sam Bogu da sam u ta studentska doba i sam bio i u Zavodu sv. Jeronima i sudionik hodočasničkog mnoštva na kanonizaciji u Petrovoj bazilici i u audijenciji u dvorištu sv. Damaza, kojemu je Jeronim neko vrijeme bio osobni tajnik].
Nikola je ugledao šibensko sunce oko 1340. godine (prema nekima oko 1350.). Potekao je iz plemenitaške obitelji Tavelića. Ponesen idealom sv. Franje Asiškoga stupio je u Franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je u Bosnu, gdje je 12 godina (1372.-1384.) u najvećim poteškoćama „bosanskim krstjanima“ propovijedao kršćansku vjeru. Iz Bosne je dospio u Svetu Zemlju da i ondje, sa spomenutom subraćom, naviješta Evanđelje i vjernicima i nevjernicima. U glavnom gradu Palestine podnio je, sa sudrugovima, mučeničku smrt. Izvršenju smrtne kazne bio je nazočan i fra Gerard Chelvet, gvardijan jeruzalemskog samostana Svetoga Spasa na Sionu. On je s fra Martinom Šibenčaninom opisao njihovu mučeničku smrt i izvješća poslao u Vatikan, Leipzig, Šibenik i drugdje. Nama je bitan prikaz toga mučeništva iz apostolskoga dekreta pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim sudrugovima mučenicima. To je pismo objavljeno u službenom glasilu Svete Stolice, Acta Apostolicae Sedis (5/1971., str. 346-353), s potpisom Pape i 29 kardinala, među njima i našega kardinala Franje Sepera, pročelnika Kongregacije za nauk vjere. To pismo i nosi pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu Svecu. Iz Pisma doznajemo:
– Sv. Nikola i sudrugovi bili su muževi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju samrtnih muka posvetivši život za dobro vjernika i obraćanje nevjernika. Njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala jeu onom trenutku kada su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojem se nalazi blago Istine i Put kojim ljudi mogu postići Život vječni. Postojani i hrabri, jednako u propovijedanju kao i pred smrću: Krist jest jedinorođeni Sin Božji!
– U Jeruzalem ih je iz različitih zemalja dovela velika pobožnost prema mjestima Palestine s nakanom da ljude krjepostima i svetim životom obraćaju, a ne da bi se u mnoštvu riječi istrošili i izgubili.
– Ljudi velike pobožnosti, vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, s poglavarima najspremnijom voljom sjedinjeni.
– U govoru ih je jačala nada da će se slušatelj i, jeruzalemski muslimani, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Isusa Krista, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo.
Ti naglasci iz Dekreta blaženoga pape Pavla VI. upućuju nas da su se u životu sv. Nikole Tavelića i sudrugova mučenika na poseban način isticale stožerne krjeposti kršćanskoga života: razboritost, jakost, pravednost i umjerenost. Primijenimo samo dvije krjeposti na studentski život!
Prvo, razboritost u glavu! Vrijeme mladosti obično je vrijeme nerazboritosti i zato velike opasnosti. Zašto?
– U mladosti krv struji vrelije i brže, a strasti se vladaju na zapovjedan način. Životna se zbivanja odvijaju jače i katkada prijete da preplave i odnesu mladu osobu. Ništa ti ne koristi što si hrabar ako nisi ujedno i pametan, razborit!
– U mladosti mnogo je više prilika da se ode u krivo, u zlo, u štetu, u smrt. Mladi su bačeni u kovitlac gdje je napast glasnija i nasilnija nego u druga doba. Ne osjećaju puno odgovornosti ni za kuću ni za osobu, niti imaju sidara da pričvrste svoj život, nego nerijetko plutaju kao lađa bez kormilara, a vjetrovi udarili sa svih strana. U mladosti se daleko lakše događa brodolom nego inače. U mladih je osjećaj obveze na niskom stupnju. Takvi ne mogu ne čuti Isusovu opomenu: Doista, onomu koji ima i s time razumno radi, još će se dati, neka ima u izobilju; a od onoga koji ima talenta a nema razbora ni zarade, oduzet će se i ono malo talenta što ima (Mt 25,29).
Drugo, jakost u srce! Tvoja će se krjepost očitovati ako se pokažeš odlučnim u opsluživanju svih Božjih zakona, posebno Božje zapovijedi: Ne sagriješi bludno! Budeš li poštovao svoje tijelo i čuvao u čistoći samoga sebe i sve one s kojima druguješ, krjepost će u tebi rasti. A pokazat ćeš se sažaljivim slabićem, budeš li smatrao da si to jači što u svome govoru i tvoru budeš srcem i jezikom nečistiji i što budeš više nasrtao na Šestu Božju zapovijed. Da ta zapovijed Ne počini nije tako bitna, ne bi je Bog pojačao i svojom Devetom: Ne poželi! A duh ovoga svijeta najviše je udario svojim bezakonjem na taj Božji zakon! A ti, „Božji čovječe“ (1 Tim 6,11), budi herojski čestit i čist, srcem i tijelom zdrav, duhom jak! Vladajmo se kao „sinovi svjetla i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame“ (1 Sol 5,5).
Poštovani studenti i studentice! Ovu sv. Misu slavimo zajedno s vama i za vas s molitvom da vam milosrdni Bog, po zagovoru sv. Nikole, udijeli dostatne razboritosti, snage, pravednosti i umjerenosti. U ovaj grad, natopljen krvlju mučenika sve od apostolskih prvaka i dana, obasjan Kristovim svjetlom, poslani ste i vi danas i došli sa svih strana Crkve u Hrvata s ciljem da u vježbanju duha i uma pridonesete vlastitu obraćenju i obraćanju sutra povjerenih vam zajednica i naroda.
Ovu sv. Misu slavimo u crkvi velikoga naučitelja sv. Jeronima, teško dostižna uzora svima gladnima biblijskoga znanja i tumačenja. Da se Jeronim oslonio samo na svoje veliko znanje uma, bez krjeposti srca, ne znamo kako bi završio! Arije, Apolinarije, Nestorije, Pelagije, sve lumen do lumena, i sve heretik do heretika! Ali kako se Jeronim znao povući u betlehemsku špilju za koju je vjerovao da se u njoj utjelovljena Riječ rodila, i djetinjom se predanošću privinuti uz jasle, imamo velikoga sveca, crkvenoga pisca i naučitelja.
Da su se sv. Nikola i sudrugovi mučenici istrošili u govoru pred kadijom, misleći da će zbog „mnoštva riječi biti uslišani” (Mt 6,7), a ne u vježbanju krjeposti jakosti i pravednosti, zasigurno bi kao mnogi prije i poslije njih ostali zaboravljeni. Istina, Crkva i danas treba učitelja, ljudi vrsnih i vičnih riječi i peru. Ali njoj su nadasve potrebni svjedoci. Svjedoci uvjeravaju svijet, a ne samo učitelj i, ali i učitelj i kada su svjedoci! – reče nam blaženi Pavao VI. u pobudnici Evangelii nuntiandi (1975., br. 41). Crkvi i svijetu hitno su potrebni neustrašivi i iskreni svjedoci cjelovite istine o zapovijedima i volji Božjoj, punine istine Kristovih riječi. „Odricanje od istine smrtonosno je po vjeru“ – poruči nam neki dan Benedikt XVI., Papa emeritus (Pismo Urbanijanskom sveučilištu, 21. listopada 2014.). Svjedočko učiteljstvo ne stječe se samo na sveučilišnim katedrama i u bibliotekama, nego u prvome redu na koljenima! Ono uključuje hodočašće u vjeri od Betlehemske štalice preko Kalvarije do slave Uskrsnuća. Ono uključuje ljubav i odanost Crkvi snagom Duha Svetoga preko raznih katakomba – progona, uspona i padova, do proslave.
Neka se sveci naših prostora i krvi – Nikola, Marko, Bogdan-Leopold – pokažu moćni u svome zagovoru na našem putu svjedočenja Istine, Puta i Života. Amen.
msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
crkva sv. Jeronima, 16. studenoga 2014.