Jedan svećenik, vrijedan i požrtvovan, često je radio do kasno u noć. Radeći svoj posao u kasnim večernjim satima¸sjetio se jedne stare siromašne gospođe. Ni sam nije znao zašto se baš nje sjetio. Ona je sirota živjela sama, napuštena, nitko se nije brinuo o njoj. Svećenik je odlučio pomoći joj i počeo je skupljati novac. Nešto je izvukao iz džepova, nešto ispod madraca, nešto iz čarapa…
Uglavnom odsvuda pomalo, kako se kaže “zrno po zrno pogača”. Sav taj novac što je našao i skupio spremio je u jednu kuvertu sa namjerom da sutra ode na poštu i da joj pošalje. Zadovoljan nastavio je dalje sa poslom. No u tom trenutku netko je pokucao na vrata. Tko li je sada u ovo kasno doba? Ne sluteći što ga čeka prišao je vratima i otvorio ih. Pred njim se pojavio zamaskiran čovjek s pištoljem u ruci. Uperivši pištolju svećenika hladno mu se obratio: “Daj pare ili život”!
Budući da svećenik nije završio svoje poslanje na ovom svijetu sjetio se kuverte što je pripremio za staricu, s tugom u srcu dao je lopovu. Kad je izmakao na sigurno mjesto pogledao je kuvertu i zastao na tren kada je pročitao kome je bila namjenjena. Nešto ga je stegnulo u grlu i počeo plakati. Kuverta je bila namjenjena njegovoj majci. Pomislio je: “Svećenik se u ovo doba noći sjeto moje majke i šalje joj novac. Ja je nikad i ne posjetim, rijetko je se sjetim. Čak i kradem novac koji je njoj namjenjen. Kakav sam ja to čovjek? U što sam se to pretvorio?”
Obrisao je suze i otišao ponovno kod svećenika, kleknuo je pred njega i zamolio za oprost. Svećenik ga je ispovjedio i blagoslovio. Lopov se zatim vratio majci odnijevši joj kuvertu i pozdrav od svećenika. U srcu je nosio čvrstu odluku kako će svakodnevno, koliko god može, ispravljati svaku nepravdu koju je nanosio svojoj majci… Nikad više nije krao, nego je našao posao i brinuo se o majci. Ljubav ima toliku snagu da može smekšati i tvrdokorna srca.