„Ne bojte se!“ Volite li čuti ove riječi? Pretpostavljam da volite. A i tko ne bi volio čuti ovo ohrabrenje u danima svakodnevice kada baš i ne možemo biti skroz u miru. I zasigurno smo željni osloboditi se straha i da nam tako žuđeni mir zavlada u našoj okolini.
Prvenstveno nam taj mir nedostaje u obiteljima. Obitelj je zajednica u kojoj je potrebno uskladiti želje i potrebe mladih i starih, zdravih i bolesnih, uspješnih i malo manje uspješnih… U obitelji susrećemo toliko različitosti: od različitih životnih interesa do različitog prakticiranja vjere. I zasigurno nije uvijek lako svima udovoljiti sve prohtjeve. Pa tako lako ulazimo u sukobe, nerazumijevanje, svađu i u svoje živote uvodimo nemir. Ali, je li to doista potrebno? Nekad treba biti oštar na jeziku, ali samo u slučaju ako vidimo da duša naših bližnjih srlja u propast. U drugim slučajevima pozvani smo pokušati razumjeti jedni druge: djeca svoje roditelje, roditelji svoju djecu, zdravi bolesne, bolesni zdrave…
Također, potrebno je u tim odnosima i ljubiti, prihvatiti da nismo baš mi uvijek u pravu i težiti samo za tim da se obznani istina. A onda će nas istina i osloboditi i onda će nestati straha. U tom trenutku majka se neće morati bojati svojega sina, a ni sin majke. Znamo se često žaliti na članove svojih obitelji, a kada smo zajedno, kao prava obitelj, sjeli za stol i zajednički se pomolili? Kao da pokušavamo sami riješiti stvari na „zemaljske načine“, dok ne dopuštamo da milost molitve zahvati svaki naš rad i svaki naš odnos s ljudima. Gospodin ne želi da budemo u strahu i stoga nam danas govori: „Ne bojte se! Budite jaki! Evo Boga vašega koji sam hita da vas spasi!“ Gospodin se toliko žustro bori da uđe u naše obitelji, ali što će kad vidi da obitelj zajedno ne moli? Vjerojatno ima osjećaj da nije potreban. Vjerujem da bi situacija puno drugačije izgledala u našoj okolini, ali i u svijetu, kad bi se odvažili u obiteljima zajednički moliti. I onda bi čuli glas: „Ne bojte se! Dijete će uspjeti u školi. Ne boj se, imat ćeš posao! Ne boj se, tvoj križ i patnja bit će nagrađeni spasenjem duša tvojih najbližih. Ne boj se, platit ćeš ovaj mjesec sve račune! Ne boj se, ja sam s tobom!“
Čovjeku kojemu pokažeš ljubav, uzvratit će ti
Kad ostvarimo ovaj mir u obitelji, onda nas neće biti strah ni drugih ljudi ni teških životnih situacija. Nažalost, iz dana u dan svjedoci smo koliki ljudi, koji su isti poput nas, jednako ljubljena Božja djeca kao i mi, umiru u potrazi za mirom, za sigurnošću. Ljudi koji su bili puni ambicija, ljudi pred kojima je do jučer bio siguran život, bježe u okrilje kršćanske Europe da nađu sigurnost. Možda su upravo izabrali kršćanske zemlje jer, unatoč svojoj islamskoj vjeroispovijesti, čuli su da su kršćani drugačiji, da kršćani imaju zapovijed ljubavi – ljubi Boga i svojega bližnjega kao samoga sebe, i nadaju se da će ih ovdje ljudi doista primiti i pomoći im. Nadaju se da će barem ovdje biti ljubljeni. No, u susjednoj državi podižemo ograde duž granicu, bojimo se hoće li ući u Hrvatsku ili neće, hoće li u Europi umjesto crkava biti više džamija… Ali Božja riječ nam poručuje: „Ne bojte se!“ I ako Božja riječ kaže da se ne bojimo, onda doista nemamo razloga bojati se ni pred kim, ni pred čim jer „sam Gospodin hita da nas spasi.“
Na društvenim mrežama pojavila se slika trogodišnjeg dječačića kako mrtav leži na obali mora. Oko tog dječačića ne nalazi se ni jedan čovjek. Ispod te slike imamo nasukanog morskog psa. A oko njega deseci spasioca. Je li potrebno govoriti koji je to apsurd? Zašto se mi ljudi toliko bojimo ljudi? Zašto nas je toliko strah ovih ljudskih, prestrašenih bića, koji dolaze iz Sirije? Možda je ovo nama kršćanima i našoj kršćanskoj Europi prilika da posvjedočimo svoju vjeru ljubavi i pomognemo prestrašenim ljudima shvatiti da se ni oni ne trebaju bojati jer „sam Bog hita da nas sve spasi“. Čovjeku kojemu pokažeš i daruješ ljubav, on će ti je uzvratiti. Samo, teško je nama kršćanima prvima voljeti.
Je li bolje biti gluhi mucavac ili čujući ogovaratelj?
Isus, kako smo čuli u Evanđelju, nalazi se u krajevima Dekapola. To su krajevi gdje živi pogansko stanovništvo. Isus se ne boji ljudi koji žive u različitim civilizacijama, nego im prvi pristupa i uspostavlja s njima kontakt. No, i u tim nežidovskim krajevima proširila se riječ da Isus može ozdraviti ljude. I, iako do sada nisu vjerovali u nikakva božanstva, Kristu pristupaju s vjerom. Dovode mu gluhog mucavca da ga ozdravi. Dok bi neki možda napravili veliki krug oko ove osobe, ili bilo koje osobe koja ima neke od poteškoća u razvoju, Krist im se približava s puno ljubavi. Gluhi mucavac vjerojatno pokušava nešto reći Isusu, Isus ga možda teško razumije, no dok ljudi govore jezikom ljubavi i prihvaćanja, onda svaka barijera od nepoznavanja jezika do intelektualnih i psihičkih poremećaja biva nadvladana. Gluhi mucavac traži ozdravljenje i Krist se s njim povlači od mnoštva. Ako želiš da i tebe Krist ozdravi, odmakni se od svijeta i uđi u svijet tišine i tamo razgovaraj sa svojim Bogom. Dok je u pitanju iskrena vjera, Kristu ništa nije nemoguće i stoga on posebnim gestama daruje i sluh i govor onome koji do sada ništa nije čuo i koji je nerazgovijetno govorio. Ovaj prizor iz Evanđelja nameće mi pitanje: je li bolje biti gluhi mucavac ili čujući ogovaratelj? Što to naše uši slušaju? Slušamo li samo ovozemaljske medije ili smo spremni čuti i riječ Božje istine? Volimo li slušati što to nije u redu kod naših bližnjih ili smo zagovaratelji onih dobrih stvari u ljudima? A s druge strane, što to izlazi iz naših ustiju: komentiramo li više međusobno nedjeljno evanđelje ili odjevne nedjeljne kombinacije? Izgovaraju li naša usta više riječi molitve ili pak riječi psovke? Puno pitanja, ali smatram da je dobro posvijestiti si neke stvari. Jer, što više slušamo one stvari koje obogaćuju našu dušu, bit ćemo mirniji. I što više lijepih riječi izustimo bit ćemo sretniji.
S dobrih sluhom i razgovijetnim govorom moći ćemo biti svjedoci ljubavi i pravi kršćani u ovome svijetu. I nećemo se nikoga trebati bojati. A kao vrhunac svega, moći ćemo reći svim ljudima: Ne bojte se! Gospodin sam hita da vas spasi! I onda ćemo pružiti ruku i vjernicima i nevjernicima i svakome u svojoj obitelji.
Dobro slušajte Božje riječi, pazite što govorite i ne bojte se! Amen!
Leonardo Šardi, Izvor: www.pastoralmladih.hr