U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.
Savjest treba biti informirana. Tek dobro odgojena savjest ispravna je i istinita. Takva savjest može donositi sudove slijedeći razum u skladu s istinskim dobrom što ga je Bog htio po svojem stvaranju. Mnogi su negativni utjecaji koji mogu ugroziti slobodno gledanje i prosuđivanje savjesti i zato je odgoj nenadoknadiv. Takav je odgoj savjesti zadatak cijelog života. Takav razborit odgoj uči kreposti, liječi od straha, sebičnosti; oslobađa od osjećaja krivnje i od pokreta samodopadnosti koji se rađaju iz slabosti i ljudskih pogrešaka. Odgoj savjesti jamči slobodu i rađa mir u srcu.
Priprava na ispovijed
Budući da je čovjek samo ograničeno biće, ne može neprestano imati pred očima sve što mu se događa. A u njegovu ponašanju ima uspjeha i neuspjeha, ima zasluga i grijeha, ima padova i pridizanja. Da dođe pred sudište milosrđa Božjega, vjernik mora moći izreći svoju grešnost. Za to mu je potrebna priprava koja se sastoji u iskrenom ispitu savjesti. Ispit savjesti je prvi korak u proces sakramenta oproštenja grijeha. Bez tog koraka ispovijed bi mogla ispasti površna, neozbiljna i ne bi potom urodila onim plodovima koje u tom sakramentu očekujemo. Zato je važno prije same ispovijedi posvetiti malo vremena takvom ispitu savjesti. Tom cilju u redovitom životu vjernika služi kao daljnja priprava i svakodnevna večernja molitva gdje se jednako tako predviđa kratki svakodnevni ispit savjesti.
Pomagala u ispitu savjesti
Deset Božjih zapovijedi – Osim unutarnjeg osjećaja ispravne i dobro odgojene savjesti za ispit i provjeru moralnog djelovanja služe vjerniku i druga pomagala. To su najprije pravila života kako se nalaze u poznatom Dekalogu, tj. u nizu od deset Božjih zapovijedi. Te zapovijedi i inače odgovaraju onome što po Božjem daru moralnog osjećaja čovjek u sebi nosi. Ipak te pozitivno izrečene zapovijedi pomažu za dobru informaciju savjesti.
Zapovijed ljubavi – Osim tog pomagala provjereno je sredstvo ispita savjesti jedinstvena zapovijed ljubavi. Vjernik može svoju dušu prepoznati u svjetlu ili i tami gledajući se u ogledalu te zapovijedi. Ona najprije upozorava na odnos prema Bogu kao jedinstvenoj ljubavi svijeta i čini vjernika osjetljivim na činjenicu da je zapravo svaki grijeh povreda ljubavi, a ne samo neki površni prijestup naređene zapovijedi. Odnos čovjeka i Boga je odnos zapečaćen savezom ljubavi, počevši od onog saveza u Starom zavjetu na Sinaju gdje se Bog predstavlja kao onaj koji ih je iz ljubavi izveo iz egipatskog ropstva i zato zove svoj narod na odgovor ljubavi po vjernosti savezu. U svjetlu tog saveza kršćani prepoznaju puninu ljubavi koja je čovječanstvu darovana u Isusovoj žrtvi na križu, po njegovoj prolivenoj krvi. To se dogodilo zato što je Isus ljubio do kraja, a na Posljednjoj je večeri pozvao svoje učenike da žive to zajedništvo u savezu ljubavi.
Nadalje, Boga koji je ljubav vrijeđa sve ono što čovjek krivo čini u odnosu na svoje bližnje. Isus je sasvim jasno rekao da smo njemu učinili sve ono što smo učinili jednom od njegove najmanje braće. To će postati pravilo istinske civilizacije ljubavi na koju nas potiče evanđelje i poslušnost Isusovu glasu.
U kontekstu iste zapovijedi ljubavi spominje se i ljubav prema samome sebi. To nije neki bolesni narcisoidni osjećaj prema sebi ili neka egocentrična usmjerenost na sebe, jer je Isus u tom pogledu sigurno dovoljno jasan dok zove svoje učenike da će izgubiti svoj život onaj tko ga želi spasiti, tko želi za sebe, sebično živjeti. U zapovijedi ljubavi prema sebi krije se zapravo istinsko povjerenje prema stvarateljskoj ljubavi nebeskog Oca. Prema istini o čovjeku kako nam govori Biblija, čovjek je najizvrsnije stvorenje vidljivog svijeta i remek-djelo Božjeg stvaranja. Prema čovjeku Bog nije samo Stvoritelj nego je i Otac. I to ne vrijedi samo za Adama i Evu, za prve ljude, nego je Bog kao Stvoritelj i Otac prisutan u času svakog začeća i od njega dolazi princip života, besmrtna duša, tajna ljudske osobe. Ono najvrednije u nama dar je Božjeg nauma ljubavi. Prihvatiti sebe u svjetlu Božjeg dara života i živjeti aktivno plan volje nebeskog Oca zapravo znači prihvatiti svoj život, znači ljubiti sebe. A i tu čovjek može sagriješiti ako ne živi punim životom darivanja, ako ne voli samoga sebe i svoj život.
Zvjezdan Linić