Neka se dobra kršćanka pojavila na nebeskim vratima. Bijaše jako uplašena. Sveti ju je Petar srdačno primio, ohrabrio je, ali i ozbiljno upozorio:
“Za ulazak u nebo treba imati stotinu bodova.”
Žena je počela nabrajati: “Bila sam vjerna svomu mužu cijeloga života. Kršćanski sam odgojila svoju djecu – nije neki velik uspjeh, ali učinila sam sve što sam mogla. Dvadeset i dvije sam godine podučavala vjeronauk, radila sam u misijama kao volonterka i vodila župni karitas. Strpljivo sam podnosila osobe oko sebe, osobito župnika i svoje ukućane…”
Kad je zastala da predahne, sveti će joj Petar: “Dva i po boda!”
Žena je počela strepiti.
Zatim je nastavila: “Ah da, dohranila sam svoje roditelje, oprostila sestri s kojom se bijah posvađala oko ostavštine. Zatim, nikada nisam propustila nedjeljnu misu, osim kad su mi se djeca rađala. Dolazila sam na korizmene propovijedi i na duhovne obnove, redovito molila jutarnje i večernje molitve, a u svibnju i krunicu…”
“To su tri boda!” – sveti će Petar.
Žena bijaše očajna. “Samo tri boda?! Kako se uopće može doći do stotine?”
Sa suzama u očima, drhtavim će glasom ona: “Ako je tako, onda me može spasiti jedino Božje milosrđe!”
“Sto bodova!” – na to će Petar.
