Svako jutro isto. Mantra, mantra, mantra…
Alexander Chu potječe iz tradicionalno budističke obitelji. Do studentskih dana znao je da postoje kršćani ali nije čuo Radosnu vijest. Upravo je to ono ‘nešto’ što izaziva promjene a susretom s kršćanskim studentima na fakultetu promijenilo se u njegovu životu sve. Ovo je njegova priča:
”Cijeli svoj život čuo sam roditelje kako u drugoj sobi nabrajaju mantre. Imali su čak i brojač za mantre a u jednom danu znali su izgovoriti i do tisuću mantri uz minimalno 2 sata meditacije. Oni su govorili da to čine kako bi očistili svoje misli na savršenom prosvjetljenju na putu Buddhe.
Svako jutro, ja bih se budio uz miris tamjana. Naranče i torta od ananasa stavljene su pred kip Buddhe u sobi za meditaciju. Naš dom bio je kao hram. Na svakom zidu visio je portret Buddhe, a ukupno smo imali preko 30 slika raznih božanstava po cijeloj kući. Kip Velikog Učitelja, cijenjen kao živi Buddha, stajao je u središtu našeg doma. Moji roditelji naučavali su mi disciplinu, mudrost i trening uma prema četiri plemenite istine.
Moj otac bio je profesor znanosti, moja majka je kućanica koja je podizala moje dvije sestre i mene. Moja obitelj ima dugu tajvansku lozu koja uključuje generacije i generacije budista, tako da je ova religija bila sastavni dio mog cjelokupnog identiteta. Ipak, izvan naše kuće, naši susjedi živjeli su sasvim drugu vjeru. Kako sam svirao violinu znao sam vježbati na trijemu nedjeljom ujutro i tako sam promatrao moje susjede koji svake nedjelje odjeveni u najbolju odjeću odlaze u jednu od crkava u ulici. Ja bih to zamišljeno gledao, ali bih se brzo vratio svojoj rutini. I nekako je prošlo čak 18 godina da nisam čuo Radosnu vijest o Isusu Kristu.
KRŠĆANI ZRAČE LJUBAV I SUOSJEĆANJEM ŠTO ME ZADIVILO
Sredinom 90-ih, stigao sam na Sveučilište Illinois u Urbana-Champaign (UIUC) širom otvorenih očiju, željan osvojiti čitav svijet. No tamo su me nekako podsjetili da sam ja dio nacionalne manjine. Na UIUC, po prvi put u životu, upozno sam ne jedan ili dva, već cijelu skupinu ljudi koja je izgledala poput mene (Azijci), imali slične želje i snove, a opet bili su potpuno drugačiji. Moja spavaonica bila je prepuna žarkih kršćana. Oni su se družili jedni s drugima a ono što sam mogao primijetiti je da zrače nevjerojatnom ljubavlju. Oni su bili prvi azijski, američki kršćani koje sam ikada upoznao. Njima je bilo stalo do stvari koje su meni važne, živjeli su s ciljem i imali su nevjerojatno suosjećanje za druge. Mene tome nitko nije učio, nego je moja religija naučavala okrenutost prema samome sebi. To mi je bilo fascinantno a u životu s njima shvatio sam da budizam, kao dio mog odgoja zapravo nikada nije bio dio moga srca. I tada je sve počelo. Moja znatiželja za kršćanstvo je neobjašnjivo rasla. Po prvi put sam čuo za Krista, za njegova obećanja, gledao sam muškarce i žene koji ga ljube, koji ljube sebe ali i sve druge oko sebe, nisam se mogao nadiviti takvom čovjeku. Želio sam biti poput njih. Uskoro sam se pridružio grupi koja istražuje Bibliju, počeli smo s Evanđeljem po Ivanu i to je bilo ludo iskustvo.
Od trenutka kada sam otvorio Bibliju znao sam da me Isus želi tamo. Njegove riječi kao da su iskakale iz stranica direktno u mene. Osjećao sam se kao da mi se Bog obraća direktno, da me poziva, da mi se izravno obraća. Prvo sam proplakao, a onda se i nanovo rodio. No, naučen na čudesne stvari, nikako nisam želio da moja vjera ostane iracionalna, neobjašnjiva. Želio sam čvrste temelje i racionalnost. Pa sam upisao kolegij apologetike gdje sam čuo činjenice o nadahnutošću Svetog Pisma, sve o pojmu zla, dobra ali i o posebnosti Evanđelja. Moji prijatelji savjetovali su mi da se usredotočim samo na Krista kako me moja filozofija ne bi odvela od istine. I što sam više tako činio, sve je dobivalo svoj smisao, Isusov život i uskrsnuće, a sva moja pitanja i rezerviranost odjednom se raspršila i ja sam shvatio – suprotno medijskim napisima, i naučavanju mojih roditelja koji su kršćanstvo opisivali kao ludo, osuđujuće, usko, shvatio sam da je kršćanstvo najviši intelektualno poticajni svjetonazor na koji sam ikada naišao! Potpuno sam se prepustio Kristu da me vodi kroz život, a taj potez oslobodio me svega svijeta pa i moje obitelji koja je zaglibila u tamu. Spoznao sam da me Isus pozivao još i prije nego sam se rodio i da je cijeli moj život ukazivao na Krista, samo sam bio i slijep i gluh i ništa nisam vidio dok On to nije poželio!”
Zrinka Kasapić; www.dnevno.hr/
