Sinoć si mi ispričao bajku. Bila je to najljepša bajka koju sam ikada čula i doživjela. Sinoć si mi još jednom dokazao da je s Tobom sve moguće.
Noć je. Sasvim tiha i spokojna noć. U toplini svoje postelje i u tišini svoga bića čekam trenutak kada ću te moći čuti, osjetiti, dodirnuti. Kad sam se napokon uspjela isključiti iz prostora i vremena u kojem se trenutno nalazim i zaviriti u Tvoj svijet, započela sam razgovor. Govorila sam Ti da vjerujem u Tebe, u Tebe koji Si moj Svemogući Otac, Stvoritelj Neba i Zemlje…a onda sam nastavila moliti. Riječi su tekle mojim usnama, ali kao da su tekle i cijelim mojim tijelom. Prolazile su desetka za desetkom, a Ti si me i dalje pažljivo slušao. Znala sam to, osjećala sam. Šutio si, a ja s vremenom završavala posljednju desetku čekajući da me Tvoj Duh povede u svemu onom što sam Ti još htjela reći. Rekoh Ti da sam i toga dana čitala o Tebi: Neki Te farizej pozvao da u njegovoj kući blaguješ s njime. Čula to neka grešnica, sjela do Tvojih nogu kvaseći ih suzama, otirući svojom kosom i mažući pomašću. Sjetivši se pročitanog željela sam biti poput te žene, željela sam i ja sjesti kraj Tvojih nogu i slušati kako mi govoriš. Mnogi Ti tada prigovarahu zašto sjedaš za stol s nama grešnicima. Ti im kažeš da liječnika ne trebaju zdravi nego bolesni, a onoj si ženi rekao: „ Vjera te tvoja spasila!“ Priznala sam Ti da je moja vjera krhka i lomljiva pitajući Te je li dovoljna da i mene spasi. Molila sam da ju učvrstiš, ojačaš, ali da mi i oprostiš svaku moju sumnju i moje promašaje. Zahvalila sam Ti na današnjem danu, zdravlju, životu i svemu što imam. Rekavši da Te volim, načinila sam znak križa na sebi i, sa suzama u očima, čekala da me savlada san. No, ni u snu me nisi želio ostaviti samu. Želio si mi ispričati bajku prije spavanja i, noseći me na svojim rukama, tako me uspavati.
Zažmirila sam i na nebeskom plavetnilu ugledala Tvoje lice. Nebo je boila očaravajuće plava boja ukrašena bijelom svjetlošću. Bila je jača i intenzivnija od samoga sunca, a ponekad bi pokoja zraka upravo tog sunca dopirala do Tebe, mješajući se s bijelom te postajala zlatno- žuta. Ta bi zraka još izraženije ocrtavala oblik Tvoga prekrasnog lica. Prizor je bio nevjerojatan. Zaklanjala sam pogled rukama iako nisam mogla prestati gledati te Tvoje oči. Naprosto ne mogu odrediti njihovu boju, ali bile su pune blagosti, pune topline i nježnosti koja je, dok bi ju čovjek gledao, ispunila srce. Tada si se blago nasmiješio i rekao mi: „Ne boj se! Dopusti mi da te vodim. Moram ti nešto pokazati.“ Bila sam ispunjena tolikom neopisivom radošću da sam bez imalo razmišljanja i straha krenula na predivno putovanje.
„ Zažmiri.“, ponovno je rekao. Učinila sam tako i osjetila kako polako tonem, kao da polako padam bez mogućnosti da se rukama ili nogama uhvatim za nešto i prestanem imati taj osjećaj. Uplašila sam se i, naglo se probudivši, shvatila da sam prekinula nešto lijepo, upravo sam se toga bojala. Bojala sam se da više neću vidjeti Njegovo lice, saznati kamo me želio odvesti, što mi je to želio pokazati, što mi poručiti? Promijenila sam položaj tijela pomirena sa činjenicom da sam sekundom straha izgubila sve ono od maloprije. No u meni je ipak postojao tračak nade da ću Ga, ako pokušam zažmiriti, ponovno ugledati. Željela sam Ga opet vidjeti, a niti On očito nije odustajao u svom naumu jer je opet bio tu.
„ Ne boj se! Tu sam.“ Te su me riječi umirile jer sam se našla u Njegovim rukama i shvatila da je trenutak kad sam tonula zapravo bio trenutak kada mi se cijelo tijelo opušta i smiruje kao nikad do sad. Pitala sam se kamo me to vodi i pomislila da ne postoji ništa ljepše od onog što sam već doživjela. Zaista, što može biti ljepše od Njega samoga? Na Njegovo pitanje hoćemo li ponovno pokušati, odgovorila sam potvrdno i obećala sebi da se više neću bojati. No ovog puta nije bilo onog čudnog osjećaja. Vjerujem da nije dopustio da ga ponovno osjetim kako se opet ne bi uplašila. Vidjela sam tu brigu u Njegovim očima. Promatrala sam Njegov osmijeh, a da nisam ni primjetila da smo otputovali na prekrasno mjesto. Stajali smo pokraj zadivljujućeg slapa i tek kad su mi sasvim male kapljice vode dodirivale lice odvratila sam pogled od Njega. Tek sam tada čula jednoličan, pomalo bučan, ali tako umirujući šum vode. Nešto neopisivo, čarobno, divno. Ta bistrina, tisuće i tisuće kapi kao jedna, njihovo bljeskanje i svjetlucanje u međusobnoj igri sa sunčevim zrakama. Pomislila sam da je to sigurno Voda Života. Vjerovala sam da je tako. Pogledavši u Njega, već je tada znao sve moje misli. Kratko se nasmješio i kimnuo glavom. Počela sam piti. Voda je bila hladna, svježa, osvježavajuća. Zagledala sam se u slap nemogavši se dovoljno nadiviti tolikoj ljepoti. Željela sam zauvijek ostati na tom mirnom mjestu, ostati s Njim, no morali smo krenuti dalje. Prije nego što me uhvatio za ruku uspjela sam Ga zagrliti, s radošću je prihvatio i bio mi je toliko blizu, a ja… ja nikad nisam bila sretnija. Hodali smo jedan pokraj drugoga kao dobri stari prijatelji. Zapravo mislim da nismo niti hodali nego bili metar ili dva iznad tla. Ne mogu to opisati, ne mogu objasniti, jednostavno ne mogu. U tom trenutku nisam ni tražila objašnjenja, nisu mi trebala. Vjerovala sam srcem i ono me vodilo, htjela sam da što duže tako i ostane. Prolazili smo tako, razgovarali, smijali se. Čula sam svoj vlastiti smijeh. Bio je glasan, iskren i iz duše. Ponekad bi zastao i zagledao se u njega, a lice bi Mu tada zračilo nekom posebnom milošću. I On se smijao i upravo time upotpunio pjesmu ljubavi koju je zajedno s prirodom skladao za mene. Ušli smo u šumu, ptice su nagovjestile naš dolazak. U daljini se čuo slap od maloprije, a njegov je zvuk sada bio pomiješan sa šuštavim lišćem koje je lebdeći bilo nošeno laganim povjetarcem. Moj dojam šume nimalo nije nalikovao ovoj. Uvijek bi nekako, kada bi netko spomenuo šumu, stvarala sliku mračnog, tamnog, skrovitog i jezivog mjesta. Ovo nije bila takva šuma. Disala je nekim posebnim mirom, svježinom. U ovoj zelenoj idili tišina ima glavnu riječ odavajući nam tajne skrivene duboko u njoj samoj. Osječajući mirise hrastova, borova te ljepljive mahovine i promatrajući zelenilo grmolikog bilja, to je bilo mjesto u kojem sam se mogla potpuno sabrati, zaviriti u svoje srce i reći Mu sve ono što se nikada ne bi usudila. Neko sam vrijeme šutjela, bilo me stid, sramila sam se sebe, svojih pogrešaka, promašaja, svog ponašanja u određenim situacijama u kojima sam trebala dokazati ljubav, toleranciju, strpljivost, ustrajnost, snagu i na kraju krajeva trebala sam dokazati da pripadam Njemu, da sam Njegova, a često puta to nisam dokazala. On me poznavao, znao je o čemu razmišljam, ali nije inzistirao da Mu to odmah kažem. Strpljivo je čekao dok i sama ne shvatim da sam spremna za trenutak istine. Jedino što sam tada uspjela izustiti kroz suze bilo je: „ Oprosti mi molim Te!“, a potom su riječi tekle same od sebe zajedno sa suzama. Nisam ih mogla suspregnuti, niti zaustaviti kao ni onaj smijeh od maloprije. Govorila sam Mu o tome koliko Ga trebam u svom životu te kako sama ne mogu pobijediti svaku kušnju koju stavlja preda me. Zastao je i zagrlio me tako snažno, a ja sam još jače zaplakala. Nije rekao ništa, ali bila sam sigurna da je zagrljaj značio: „ Ja ću uvijek biti tu.“ Ponovno me obuzeo neopisiv val radosti. Opet sam čula svoj smijeh i time poremetila planove tišini koja je do tada vodila glavnu riječ u svom šumskom dnevnom boravku. Primjetih da se, kroz gusto zbijene krošnje vidio komadić onoga predivnog nebeskog plavetnila na kojemu je svoj sjaj ponosno pokazivala još jedna zraka sunca trudeći se da upravo zahvaljujući njoj naš put šumom bude što vedriji i ljepši. Zaista je takav i bio.
Hodali smo i hodali i hodali, a vrijeme je tako brzo prolazilo, vani se već počelo mračiti. Shvatila sam to kad sam, na izlasu iz šume primjetila da sunce polako gubi svoju snagu, postaje, crveno-žute do ljubičaste boje. Sreća je što se još uvijek dobro i sasvim jasno vidjela ova ravnica prepuna raznolkog cvijeća, ponajviše izrazito crvenih makova. Ostala sam neko vrijeme okružena cvijećem, a Ti si se nakratko udaljio od mene ugledavši čamac koji je plovio na obližnjem jezeru. Blago si me zazvao imenom i rekao da dođem. Ušli smo u čamac i, veslajući, razgovarali o svemu. Govorila sam Ti o tome kako bih jednoga dana htjela postati novinarka, ali Ti si i to znao prije mene. Pripovjedala sam Ti kako, jednom kad dođe moj čas i kad Me pozoveš k sebi, želim da svi budu u nekim svijetlim bojama, da pjevaju, plešu, smiju se, da radost sja na licima. Ne želim onu depresivnu crninu koja stvarno označava kraj, propast i svršetak svega. Razmijem da u ljudima tada zavlada tuga i žalost, ali to je zato što ne znaju da tek tada sve počinje, da tek tada počinje slavlje. Nasmješio se i vidjelo se da Mu je drago zbog svega što čuje. Pogledam Ga i, uz obavezan osmijeh, zahvalim na svemu što sam danas vidjela i doživjela, bila djelom te predivne bajke kojoj se još uvijek nije nazirao kraj. Uzvratio mi je osmijehom od srca, a potom se naglo uozbiljio dodavši: „Znaš, postoji još nešto što mi nisi rekla.“ Znala sam o čemu se radi i spustila glavu, a On je nastavio govoriti riječi koje su opet izazvale suze u mojim očima. Nastavio je: „Zašto mi ne vjeruješ? Zašto sumnjaš? Pogledaj ovo.“ I u tom sam se trenutku našla među gomilom ljudi. Vikali su i stvarali buku. Kao da su uživali u predstavi koja im se odvijala pred očima, lica su im bila zadovoljna, ali ne i puna osmjeha, nisu zračila ljubavlju, već mržnjom i osvetom. Brinulo me to što više nisi bio kraj mene. Svi njihovi pogledi gledali su u jednom pravcu. Željela sam znati što se zbiva pa sam, blago odgurnuvši nekoliko ljudi, prišla bliže. Bilo je to poviše mjesto na kojemu stajaše kralj, a pored njega Ti. Sve mi je tada bilo jasno jer si tamo stajao miran, s nimalo ogorčenja u očima. Ruke su Ti bile vezane, ruke koje su me prije koji čas grlile, sada su bile nepomične. Imala sam osjećaj da gledaš samo u mene, a ja… ja se raspadam od boli. Poštujući želju mnoštva, koje je tako glasno izgovaralo „ Razapni!“, kralj Te osudio na smrt. A onda… položiše Te na nekakve stepenice i pred očima ljudi Te bičevahu. Udarci su sijevali jedan za drugim razbijajući nakratko ljudsku galamu no svakim bi novim udarcem ponovno klicali od radosti. Svakim bi novim udarcem Tvoje usne govorile: „ Evo, ovoliko te volim, i ovoliko i ovoliko i ovoliko!“, ponavljao je tiho svaki put kad bi bič rasparao Njegova leđa. Svaki bi novi udarac stvarao novu suzu u mom oku koja bi mi klizila niz obraze. S vremenom se u zraku osjetio miris Tvoje Krvi i tamjana. Tako krvav i pun rana nosio si Križ cijelog svijeta. Ustala sam sa zemlje, na kojoj sam ležala, udišući onaj zagušljiv zrak i brišući sa sebe prašinu po kojoj Si hodao, pokušala sam doći do Tebe no na putu su mi pred očima zablistale oštice ukrštenih mačeva stražara koje su označavale ne moguć pristup. Znala sam da moraš dovršiti Djelo Svoga Spasenja, ali, u tim Te trenucima, nisam mogla gledati takvog znajući da sam ja kriva za situaciju u kojoj se nalaziš. Da sam upravo ja svojim grijesima uzrokovala udarce. Najgore je ipak bilo kad su Te, zabijajući čavle u ruke i noge, raspeli. Te Svete Ruke su učinile toliko dobra, a Tvoje noge, kako doznajem iz današnjeg evanđelja, bivaše pomazane pomašću. Uspjela sam prići bliže i izbliza Ti vidjeti lice. Bilo je prepuno krvi koja Ti se, zbog trnove krune, slijevala u oči. Bez obzira na to, nije izgubilo onaj sjaj kakav oduvijek pamtim, nije izgubilo tu ljepotu. Prije nego što su Ti uspjeli prisloniti vrh čavla na dlan još jednom si izgovorio: „ Volim te!“ Taman kad sam htjela reći kako i ja Tebe volim ispustio si zastrašujuće jeziv, bolan krik i tada sam znala da je čavao zabijen, a osjećala sam kao da ga meni zabijaju. Izdahnuo si i time je dovršeno sve što se trebalo dogoditi onako kako je pisano. Kada sam se uspjela nekako smiriti, primjetila sam da je malo podalje ispred mene klečala žena, obučena u bijelo s plavim plaštem i okružena svijetlošću. Njezin pogled bio je prepun očaja, boli i tuge, ali nije izgubila onu divnu ljepotu koju je nosila u srcu. Došla sam do nje i plačući ju zagrlila, znala je sve što osjećam i plakala je sa mnom. Godila mi je blizina Majke i htjela sam ju nekako utješiti. A onda smo se ponovno vratili u onaj isti čamac, ploveći po onom istom jezeru. Ostala sam nijema i trebalo mi je neko vrijeme da se saberem. Rekao je: „Vidiš li koliko te ljubim? Rekavši hvala od srca, nisam znala što da dodam, još sam bila u šoku. Zato je On dodao: „Reci mi, je li ti se svidjelo sve ono što si danas vidjela i doživjela?“ Bilo je zaista predivno tako sam Mu i odgovorila. „Ako je sve bilo lijepo, zašto onda stalno misliš da ti nisi dio te ljepote? Zašto misliš da ti nisi lijepa?“ Tada me iz sna probudilo zrno sumnje koje mi je govorilo da je ne moguće da sam lijepa. Nisam mogla vjerovati u to, bilo mi je teško shvatiti da sam i ja jednako lijepa kao i onaj slap, šuma, livada, jezero i sva mjesta na kojima smo bili. Nisam posumljala u Njega, Njegovo Spasenje i Ljubav, nego u sebe i to je bilo dovoljno da sve nestane, raspadne se. Od svega je ostala samo tiha ispokojna noć, ali ja Ga i dalje volim više od svega i molim za oprost.
Marijana Maljković
