Evanđeoski odlomak za Treću vazmenu nedjelju donosi sliku o dvojici učenika na putu za selo Emaus, koje je – prema kazivanju evanđeliste Luke – udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija.
Nije nam sada bitna udaljenost, već promatrajmo dvojicu suputnika, te u njihovoj situaciji prepoznajmo sebe i tako se duhovno nahranimo. Učenici su snuždeni, tužni, očito i zbunjeni, a raspravljaju o nedavnom događaju koji se u Jeruzalemu dogodio vezan uz Isusa. Oni napuštaju Jeruzalem, grad u kojem su toliko toga lijepoga doživjeli, toliko čudesa vidjeli, silna izlječenja, a sada bol nose sa sobom. Uzrok takvom stanju je smrt Onoga, koji je bio “silan na djelu i na riječima pred Bogom i svim ljudima, a oni su se nadali da je On onaj koji ima otkupiti Izraela” (rr. 19.21). Duže vrijeme su se divili Božjim planovima s čovjekom, a sada ih je satrlo to što Bog nije po njihovoj mjeri. Dakle, Onaj koji im je sada prouzrokovao bol prije im je pružio silno lijepa djela i riječi, a bol je nadošla jer nije ispunio njihova nadanja. Osim toga, zbunjeni su oduševljenjem onih žena koje su svjedočile istinitost Njegovih najava (vidi r. 22-23). Učenici su se, očito, toliko okupirali problemima, da im pridruživanje stranca na putu nije smetalo. Na Njegov upit: “Što to putem pretresate među sobom?” (r. 17), oni Ga ne tjeraju od sebe, već se snuždeni zaustave, te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: “Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?” (r. 18). Okupiranost problemima čovjeka isključuje iz uobičajenih reakcija života.
Kako vidimo i iz primjera dvojice učenika na putu za Emaus, zabrinutost i okupiranost problemima ne dozvoljava svijet gledati realno, a ni reakcije nisu uobičajene. Ni Boga se ne prepoznaje u tim okolnostima. Ovisno od osobe do osobe, u takvim se situacijama čovjek može i krivo postaviti (npr. izderati se na one koji nisu “ni krivi, ni dužni”). Zato se valja čuvati tih faza života. Kako? Naučimo iz primjera dvojice učenika. Kad im realnost nije bili naklonjena, ono dobro koje od učenika možemo naučiti jest poniznost i ljubaznost. Upravo po tim krepostima oni su dozvolili da im se Isus približi, iako Ga prepoznati “bijaše uskraćeno njihovim očima” (r. 16). Oholost i drskost sprječavaju pristup pomoći u rješavanju problema. Učenici su se, očito, ranije navikavali u poniznosti i slušanju drugih, jer dozvoljavaju Isusu da im protumačiti ono što su smetnuli s uma (vidi r. 27).
Kleofa i onaj drugi učenik nas, dakle, pozivaju da se treniramo u poniznosti i ljubaznosti. Što od Isusa u bolnim situacijama možemo naučiti? Što On čini? Krist najprije učenike drma i budi oštrim riječima nazivajući ih bezumnima i srca spora da vjeruju (vidi r. 25). Zanimljivo: učenici ne reagiraju grubo na stranca koji ih gotovo vrijeđa nazivajući ih glupacima, bezumnicima i nevjernicima. Naprotiv, dopuštaju Mu da im tu istinu saspe u lice, te da im održi vjeronauk. Iako nisu znali ishod, kasnije su doživjeli da im je srce gorjelo zbog onoga što im je tumačio (vidi r. 32). To i nije sve! Osim što im oduševljenje i ushićenje otklanja bol u srcu time što njihovu situaciju usklađuje sa Svetim Pismom, Isus ih liječi i ojačava svetom misom koju zajedno proslaviše. Tada im se otvoriše oči, te Ga tek tada prepoznaše.
Euharistija, dakle, otvara duhovne oči i vraća vjeru (vidi r. 31)! Iz ovoga zaključujemo da nam je druženje s Biblijom i sudjelovanje na sakramentima neophodno kako bismo se znali pravilno postaviti u bolnim, štoviše, očajnim situacijama i problemima kojima ne nalazimo rješenje. Te dvije “duhovne noge” su nužne za ispravno hodanje ovom “suznom dolinom”. Ne trebamo te noge jačati za bijeg u svojevrsni Emaus (što može biti posao, karijera, hobby, yoga i drugo). Bez raspravljanja i tumačenja Svetoga Pisma, te bez euharistije se ne može u pravom smjeru hodati u životu! Naprotiv, očaj, bijeg i strah ispunjaju dane takvom čovjeku. Znak da u ispravnom smjeru hodimo u ovome životu bit će nam da se u isti čas dižemo i vraćamo u Jeruzalemu (vidi r. 33), simbol Božjega prebivališta. Tamo (“Jeruzalem”=Crkva) se nalaze naša braća i sestre u vjeri, te ćemo biti osposobljeni i za umiranje zajedno s Kristom u svojoj svakodnevici. Amen.
vlč. dr. Marinko Stantić
