Sveci su ljudi koji su imali svoje slabosti. Nitko to nije snažnije naglašavao od njih samih. No, veličina im je u tomu što svoje slabosti i sjene nisu “njegovali” nego su se protiv njih borili.
U svom promišljanju o fenomenu svetosti švicarski teolog W. Nigg tvrdi da sveci svojim načinom života stoje iznad kraljeva i filozofa. Imaju svoje kraljevstvo, a nisu ovisni o moći i taštini. Imaju svoje uvide u koje ne može prodrijeti ni najpronicaviji um. Tako i Pascal tvrdi da se svetački život ne može proniknuti bez prosvjetljenja odozgor. A Nietzsche ih je smatrao konačnim i najvišim utjelovljenjem onoga otkupljenja za kojim teži svaka ljudska narav. Kod njih se dogodilo čudo preobraze iz običnosti u neobičnost, iz redovnoga u izvanredno, kakvo ne nalazimo ni u kakvu unutar-svjetovnom procesu nastajanja i preobražavanja.
Sveci su iznimni i uzorni likovi, ali ne od početka. Svetost im nije položena u krilo, tako da ju je samo trebalo uzeti i njome se ukrasiti. Život mnogih svetaca pokazuje da su i oni najprije išli putem grijeha i da su teškom borbom morali postići oslobođenje. Potresan život Margarete iz Cortone jedan je od najdojmljivijih primjera u povijesti kršćanstva takva grješnog, a zatim pokajničkog i posvećenog života. Sveti Augustin je u Ispovijestima sam opisao svoju upletenost u grijeh. Sveci su ljudi koji su imali svoje slabosti. Nitko to nije snažnije naglašavao od njih samih. No, veličina im je u tomu što svoje slabosti i sjene nisu “njegovali” nego su se protiv njih borili. Nisu posvetili sami sebe nego ih je posvetio sveti Bog. Njihova je osobna veličina u tomu što su bili dovoljno ponizni da priznaju svoju nedostatnost i potrebitost Božje milosti, i to ne pustim i praznim riječima, nego istinskim nutarnjim stavom.
Svetim se postaje u trenutku kada čovjek više ne računa sa sobom nego jedino s Bogom. To se može nazvati posvemašnjom otvorenošću ili raspoloživošću. Do toga je vrlo teško doći jer nam se na tom putu isprječuje naše žilavo ljudsko “ja” – ona oholost koja je prisutna u svakom čovjeku i koju je teško pokoriti. Za to su potrebni neizmjerni duševni napori: neprekidan rad na sebi, borba sa samim sobom, nadvladavanje sama sebe, težnja za onim “više”, za ostvarivanjem krjeposna života na junački način., odnosno na način koji uvelike nadilazi prosječnost. “Sveci se neprestano uspinju nastojeći se popeti još više, iako se već nalaze na onim vrtoglavim visinama koje ne poznaje čovjek zarobljen običnim svakodnevnim životom.”
U korijenu ove težnje onaj je cilj koji je Kierkegaard na samrtnoj postelji sažeo riječima: “Treba se Bogu približiti što je moguće više.” Bitno obilježje sveca je blizina s Bogom, a ne rekordan asketski učinak, moć da čini čudesa ili mistična milost. Sveci teže za najvećom blizinom s Bogom. Što je ta blizina veća, to više dobivaju udjela u njegovoj svetosti. Time postaju i dionici čudesnog i moćnog Božjeg djelovanja. Božja blizina se kod svetaca očituje u vatrenoj ljubavi prema njemu, za razliku od života običnih kršćana koji ljubav prema Bogu poznaju još samo po imenu. Ta ljubav čini sveca svetim jer ga Bog po toj ljubavi milosno obdaruje onim neizrecivim. Iz nje proistječe i ljubav prema bližnjemu, spremna za žrtvu. Neodoljiva privlačna snaga kojom svetac djeluje na ljude izlazi iz misterija njegove blizine s Bogom, iz njegove posvemašnje usmjerenosti na Boga, iz njegove uronjenosti u Božju ljubav.
Prema Niggu, važnost svetaca je u tomu što nam pružaju primjer stvarne vjere u Božju svemoć. Oni su očita potvrda da je moguće osobno posvećenje kao izvršenje volje Božje: “Volja je Božja vaše posvećenje” (1 Sol 4,3). Moć primjera ima ogromnu važnost jer kršćanstvo raste iz susreta s onima koji su iskusili Bože djelovanje u svom životu. Sveci nam također pokazuju sredstva kojima se postiže svetost. Iako ih se ne može ropski oponašati, njihovi ostvareni životi poticajna su snaga koja čovjeka poziva da uzme na sebe borbu za oblikovanje svoga života. Za razliku od modernog čovjeka kojeg zaokupljaju mnoge ambicije i težnje, svetac je usredotočen na ono jedino potrebno. Kruži oko bitnoga i suprotstavlja se demonu osrednjosti. Često je jedini koji vidi među samim slijepcima.
Svatko se može posvetiti, samo ako to istinski hoće. Svetiji život svakoga od nas najbolji je doprinos preobrazbi društva i svijeta u kojemu živimo.
Izvor: Svjetlo riječi
