Žeđ govori o vodi, glad o hrani, pluća o zraku koji udišemo. Srce govori o krvi što prolazi tijelom. Može li vjera govoriti o Bogu? Ateisti će kazati da Bog ne postoji i da ništa u svijetu nema što bi o njemu govorilo ili što bi upućivalo na njega.
Sveti Franjo u svemu prepoznaje Božju prisutnost. Vjernicima stvorenja neprestano govore o Stvoritelju. Stvorenje o Stvoritelju ne može šutjeti. Opasno je ne-vjerovati i kazati da Bog ne postoji. Diktatori, mali i veliki, znani i neznani, odlučuju o postojanju Boga i čovjeka. Kad odluče da ga nema onda sebe nude i nameću. Ako odlučim da netko ne postoji, onda ga moram ubiti. Nerođeno dijete susreće se s takvom odlukom onih koji su već rođeni! To je logika zla. Zato je Isus osuđen. Osuda protiv Isusa nastavlja se kroz povijest. Ta zla odluka da Bog ne postoji rađa mentalitet koji lagano odlučuje da sve što smeta ne treba ni postojati. Čovjek koji odluči da Bog ne postoji nastavlja živjeti s tom opasnom odlukom iz koje svijet promatra. S tim stavom formira život svoj i život drugih koje dodiruje.
Na čudesan način mudri ljudi s Istoka otvorili su oči i vidjeli ono što drugima nije bilo dano vidjeti. Oni su bili spremni za novi dar. Odlučili su na nov način gledati nebo. Na njemu su vidjeli svijetlo najprije očima duše pa onda očima tijela. Onoga trenutka kad su progledali, vidjeli su novo nebo i novu zemlju. Vidjeli su na nov način i Boga i čovjeka. Vidjeli su zvijezdu koja ih je povela. Za njom su se uputili na dalek i rizičan put: Biti još bliže, vidjeti još jasnije, prihvatiti još čvršće, ljubiti još bolje.
Ljudska riječ da Boga nema jest krik očajnika. To je krik i jauk čovjeka koji ima oči, a ne vidi; ima uši, a ne čuje; ima ruke i njima pipati ne može. To je sljepilo koje baca u najgori oblik tame. U trenutku kad čovjek kaže da Boga nema nastaje sljepilo u svim pravcima. Tada nema zvijezde koja bi s istinskim svijetlom pokazala put. Ostaje tama koja neprestano postaje veća i dublja. Ne vjerovati znači sve ignorirati i živjeti kao da Bog ne postoji i kao da čovjek ne postoji. Ne vjerovati znači živjeti kao da radnik ne postoji, kao da dijete u utrobi majke ne postoji, kao da supruga i djeca u kući ne postoje. Ne vjerovati znači živjeti po vlastitim sebičnim pravilima ne uvažavajući postojanje drugih. I mi danas kao nekoć Herod s nevjerom pravimo iste grijehe. Nevjernici, mali neznani ili veliki znani, redovito postaju diktatori. Diktatori su uvijek isti i prema Bogu i prema čovjeku. Oni na neki način uvijek žele ubiti.
Parafrazirajući čuvene riječi sv. Augustina možemo kazati: Bože, za raj si nas stvorio i nemirno je srce naše dok se u Tebi ne smiri. Na dan kada slavimo Bogojavljenje, nadodat ću: Hvala ti, Isuse Kriste, što si nam svoje božanstvo i otkupljenje objavio u svojoj Crkvi, u objavi svetoga evanđelja, u milosti svetih sakramenata. Ne daj da s tvoga puta skrenemo. Neka u tebi, Gospodine Isuse, u vječnom raju budu ispunjene sve nade i potrebe. Neka se uklone boli, neka prestanu lutanja, neka nestanu sumnje kad tebe dođemo gledati licem u lice.
fra Svetozar Kraljević, www.fra3.net
