Kada je ono Bog stvarao svijet, možemo zamisliti da je sjeo na obronak tek stvorenog brežuljka i promatrajući nešto razmišljao. Možda je razmišljao kako da napravi čovjeka. Možda je razmišljao kako da stvori biće koje će neizmjerno ljubiti i koje će ljubeći druge Njega imitirati. Tako je Bog iz korita neke rijeke vlastitim rukama iskopao ilovaču i klečeći i sagnuvši koljena oblikovao čovjeka.
Bog je tada morao kleknuti i prignuti se prema zemlji. To je učinio Onaj koji je zapalio sunce i zvijezde po nebu, koji je stvorio zemlju, koji je dao da nikne trava i mnogovrsno bilje, koji je dlanovima svojih ruku sve čudesno stvorio. Taj veliki Stvoritelj, taj Bog, sada je kleknuo u prašinu uz rub rijeke i od blata zemaljskog oblikovao čovjeka. Bog je to radio poput najbrižnije majke. On je svojim rukama mijesio gomilu ilovače sve dok je nije oblikovao u čovjeka. Od blata, od praha zemaljskoga on takvo jedno biće načini. Pa to može samo Bog. Takvo jedno prekrasno biće kao što si ti, sestro i brate, može od gomile neuglednog i prljavog blata, načiniti samo Bog. To može samo onaj koji oblikuje s potpunom ljubavlju, čije je jedino oruđe ljubav, dobrota i milosrđe. To je ono oblikovanje koje kasnije ponavlja utjelovljeni Bog, Isus Krist kada ponovno prigiba svoja koljenja u prašinu i piše prstom po pijesku.
Zašto se Isus sagnuo i pisao po zemlji?
Što je time htio pokazati onima koji su se pozivali na Mojsijev zakon, onima koji su se pozivali na Božje Zapovijedi?
U Starom zavjetu čitamo: „Mojsije se okrene i siđe s brda. U rukama su mu bile dvije ploče Svjedočanstva, ploče ispisane na objema plohama; ispisane i s jedne i s druge strane. Ploče su bile djelo Božje; pismo je bilo pismo Božje u pločama urezano.“ (Izl 32, 15-16)
Ne znači li to da je Isus htio svojim pisanjem po zemlji uputiti pismoznance i farizeje na ovaj starozavjetni događaj i onda one koji su se pozivali na Mojsijev zakon upitati: „Ta tko je napisao taj Mojsijev zakon? Ta čiji je prst taj Zakon urezao na te ploče? Nije li ovaj moj prst koji sada piše po zemlji, tada pisao po pločama?“
O, koje li očitosti! Farizeji Isusa podsjećaju na Zakon, a Isus njih podsjeća da je baš On taj koji je baš tim prstom, koji sada piše po zemlji, u ono vrijeme pisao po pločama. To je i onaj prst koji je tako nježno oblikovao ljudsko lice kada je stvarao čovjeka. I tako se Bog uvijek čovjeku prigiba. Bog čovjeka uvijek promatra samo iz žablje perspektive jer Isus se opet sagiba. Isus se sagiba i kada pere noge svojim učenicima. I tada se iskazuje najveća ljubav. Ljubav nad svim ljubavima. Jer sada Bog Stvoritelj, Isus Krist prigiba svoja koljenja i pere noge svojem stvorenju. Stvoritelj pere noge stvorenju. Stvoritelj se ponižava pred stvorenjem. O, koje li ljubavi Boga prema čovjeku. Kada ćeš se ti, čovječe, spustiti i oprati noge barem svome bližnjemu? Bog je postao čovjekom. Vrijeme je da i čovjek postane barem čovjekom.
fra Mate Bašić, Izvor: http://laudato.hr
