Isus govori o zapovijedi ljubavi. Može li se ljubav zapovjediti? Ljubiti možemo samo nekoga tko je vrijedan ljubavi, tko na sebi ima nešto lijepoga što budi našu ljubav. Kad Isus traži ljubiti Boga to znači da je Bog nadasve vrijedan ljubavi.
Bog je tako čudesno lijep da ga moramo ljubiti. On je konačno Stvoritelj i Otac svih nas i sva ljepota dolazi od njega. On je sam život i ljubav. Kad spoznam da me Bog ljubi ne mogu ostati hladan, moram mu uzvratiti ljubav i to ne s malo ljubavi nego cijelim svojim srcem.
Isus kaže da vjernik treba Boga ljubiti svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim mislima. Vjerovati svim svojim srcem znači da se u vjeri radi o tvojem srcu, o tvojoj ljubavi prema Bogu. Tu se ne radi o mnogim riječima, dugim molitvama i velikim djelima, nego se radi o našoj najdubljoj nutrini, našem srcu, našoj ljubavi prema Bogu. Nitko čovjeku nije više otac, majka, brat, prijatelj i dobročinitelj od Boga. Vjerovati je ponajprije odnos ljubavi. Tu se radi o uzdizanju našeg srca k Bogu ne samo ujutro i navečer. Bog je ono najbolje dobro koje imam u svakom času dana i života. „Bože, ti moje sve!“ Vjerovati svom svojom dušom znači da je Bog najdublja jezgra moje duše, moje nerazorivo središte. Ako ne stanuje Bog u mojoj duši onda sam siromašno, krhko, prolazno i izgubljeno biće.
Vjerovati sa svim svojim mislima pokazuje da se vjera odnosi na razum i znanje. To znači da se naš razum mora puniti vjerskim znanjem. Zato je važno što netko čita, sluša, gleda i tko upravlja njegovim mislima. Što činim da bi više o Bogu znao? O Bogu se ne može nikada dovoljno znati. Kao što znanje o dragoj osobi čovjeka veseli tako i svaka nova spoznaja o Bogu vjernika veseli i ispunja mu dušu svijetlom i zadovoljstvom. Obično te ljudi vremenom napuštaju i zaborave, samo se Bog od tebe nikada ne udaljava. Čak ni onda kad ti Njega zaboravljaš. On te ne briše iz svoga srca. Kada današnji čovjek pita: Što je uistinu važno u životu? Odgovor Isusov ostaje isti: Najvažniji su tvoji odnosi s Bogom.
Papa Franjo nam govori: „Dobri razbojnik podsjeća nas na naše pravo stanje pred Bogom: da smo Njegova djeca, da je suosjećajan prema nama, da ga razoružamo svaki put kad mu pokažemo čežnju za njegovom ljubavlju. U sobama tolikih bolnica ili ćelijama zatvora to čudo se ponavlja bezbroj puta: ne postoji osoba, koliko god da lošim životom živjela, kojoj ostaje samo očaj a milost joj je zabranjena. Pred Boga svi dolazimo praznih ruku, pomalo poput carinika iz prispodobe koji je ostao moliti izdaleka u hramu (usp. Lk 18, 13). I svaki put kad čovjek, vršeći posljednji ispit savjesti u svome životu, otkrije da ono loše ima znatnu prevagu nad dobrim, ne smije se obeshrabriti, već se pouzdati u Božju milost. I to nam daje nadu, to nam otvara srce! Bog je Otac, i do posljednjeg trenutka očekuje naš povratak. A rasipnog sina, koji počinje ispovijedati svoje pogreške, otac ušutkuje zagrljajem (Lk 15,20). To je Bog: tako nas ljubi!
Raj nije mjesto iz bajke, niti je to čarobni vrt. Raj je zagrljaj s Bogom, beskrajnom Ljubavlju i u njega ulazimo zahvaljujući Isusu, koji je umro na križu radi nas. Tamo gdje je Isus, tamo je milosrđe i sreća; bez njega vladaju hladnoća i tama. U trenutku smrti kršćanin ponavlja Isusu: „Sjeti me se”. I ako ne bude nikoga tko bi nas se sjećao, Isus je tu, uz nas. Želi nas odvesti na najljepše mjesto koje postoji. Želi nas povesti tamo s ono malo ili puno dobra koje je bilo u našem životu, tako da ne bude izgubljeno ništa od onoga što je već otkupio. U Očevu će kuću donijeti i sve što je u nama potrebno otkupiti: nedostatke i pogreške iz čitavog života. To je cilj našeg postojanja: da se sve ispuni i preobrazi u ljubav.“ Gdje ljudi ljube Boga raste i ljubav prema bližnjemu. Kao što sunce miluje svakoga čovjeka tako Bog čije je svjetlo ljubav miluje sve ljude. Boga ljubimo svim srcem, a bližnjega kao samog sebe. „Sve što očekujete od drugih činite vi njima.“ (Mt 7,12)
Don Luka Vuco
