Jednom je jedan misionar bio poslan na otoke Južnog mora da ih obrati na kršćanstvo. Njihov jezik je njemu bio kompliciran da ga sasvim nauči, ali im je pomagao u svemu koliko je mogao.
Kad su njegovi starješine uvidjeli da on ne vlada posve jezikom urođenika, oni su poslali mlađega i sposobnijega koji je brzo naučio njihov jezik. Urođeni su ga jedno vrijeme slušali, ali tada istupi ispred njih poglavica i reče: „ Bijeli čovječe, ti nam pričaš lijepe stvari o Isusu koje mi već znamo. On je bijel kao i ti i živio je nekoliko godina među nama, ali kad si ti došao on je nestao…“
Samo po življenom svjedočanstvu može prijenos vjere zadobiti snagu svjedočanstva vjere, kada čovjek posve stoji svojim životom iza svojih riječi. Isus je živio u punom svjedočanstvu ljubavi. Živio i predao to svojim učenicima. Ne trebaju ništa sa sobom uzeti osim putničkog štapa, sandala za noge, niti kruha niti novca. Njihovo siromaštvo je vidljivi znak da njihova moć leži u riječi Božjoj, a ne u stvarima i osobama koje tu riječ nose.
Naviještanje mora biti jednostavno, skromno koje čini navještaj razumljivim i nitko ne smije ljude prisiljavati da preuzmu način života. Prisiljavanjem se ne može probuditi vjera. Poznato je da neka djeca koja su u djetinjstvu nedjeljom morali ići u crkvu poslije kad su odrasli više ne idu. Isus je živio svjedočenje u ljubavi i to prenio svojim učenicima. „Ako vas u mjestu neće poslušati, tada idite dalje“.
Vjera se može zadobiti životom. Dobar navještaj vjere i vjera koja se živi ohrabruje ljude na obraćenje. I kad je Isus tada poslao dvanaest učenika, to poslanje vrijedi danas kao poziv svima nama koji smo poruku Božju prihvatili. Ne trebamo imati straha kad ljudi pitaju o Bogu. Ako sada nisu otvoreni za Boga možda će to biti uskoro. Bog je svakoga od nas položio u srce čežnju za Njim te On privlači svakog čovjeka cijeli život. I kada Bog traži put u srce ljudi On će ga i naći. Bog utire jedan put i to čini u pravo vrijeme, u svoje vrijeme.
Don Luka Vuco
