-
radosno otajstvo – Navještenje, jedan od najvećih trenutaka ljudske povijesti u mističnom susretu neba i zemlje.
Gospodin je jednoj židovskoj djevojčici preko svog anđela ponudio suradnju od koje zastaje cijeli Svemir. Kao da je zastao sav duhovni svijet, dok je ovaj vidljivi bio nesvjestan veličine događaja, za njega je još zadugo sve ostalo u dubokoj skrovitosti, intimi i poniznosti Marije. Sa stoljećima otkrivao se veliki Božji plan čija je Marija nezaobilazna suradnica. Budimo i mi suradnici Božji jer On ima plan sa svakim od nas. Nemojmo ga promašiti. Razmišljajmo o tom čudesnom času susreta Marije i Gabrijela, glasnika Božjega. Njezin Da je pristanak koji nadilazi sve ljudske pojmove. A opet tako običan i ponizan, stidljiv, smeten. Anđeo nježno prilazi toj čistoj duši. Gospodin je uvijek s nama riskirao jer čovjek ima slobodu i odbiti. Zato je Marijin Da još uzvišeniji čin. Bog je oslobodio istočnog grijeha, ali ona je mogla reći – ne. U tomu je Marijina veličina. U njezinoj slobodi u kojoj se odlučila za veliko Da Bogu. Zato je navještenje jedan od najuzvišenijih i najmističnijih blagdana, kad je Marija postala Bogomajka i naša majka, kad se Sin Božji utjelovio.
„Navještenjski događaj nije samo najava spasenjske poruke, nego je to ustanova saveza između Boga i žene.”, kaže poznati katolički teolog i mariolog Jean Galot. Citirat ću još nekoliko njegovih misli: „S toga vidika navještenje se javlja kao jedincat čas u svjetskoj ženskoj povijesti. To je čas u kome Bog čini ženu slobodnim suradnikom svoga saveza i pribavlja joj istinsku emancipaciju. Ta emancipacija i oslobađa i uzdiže žensku osobnost na razinu najviše suradnje s Bogom….Novost je to značajnija što sadrži Božju nakanu da prekine s običajem po kojem su samo muškarci smatrani sposobnima raspravljati s Bogom o narodnoj sudbini…držeći se tradicionalnog okvira židovske vjere, ne bismo očekivali događaj kao što je navještenje, kaže Jean Galot i zaključuje: „Ako je savez s muškarcem nekada smjerao da pokaže silu, sada je savez sa ženom prikladniji da očituje spasiteljsko milosrđe. Izbor žene kao saveznika povezan je s novim usmjerenjem saveza.”
Ova desetica neka bude na posebnu nakanu za naše nove početke, za naš Da Bogu. Kažimo sebi, od danas počinjem nešto novo, nešto dobro u svom životu, a takav početak, ukoliko je duhovan, uvijek je u začetku skrovit i tih. Zagledajmo se u sebe, duboko u nutrinu srca i duše, poput Marije, i tu ćemo jednom čuti Božji glas.
-
radosno otajstvo – Marijino pohođenje Elizabete
Čudesno, Gospodinova Majka ide služiti svojoj rodici. I Marija i Isus pokazuju da je ljubav služenje, još dok je Sin Božji u utrobi majčinoj. Tada je spjevala Magnificat. Sama Marijina duša veliki je hvalospjev Bogu. Duša koja je pokazala čovječanstvu što je istinsko darivanje, predanje i poniznost. Razmatrajući ovo otajstvo citirat ću još jednog mudrog čovjeka, Fultona Sheena, nekad newyorškog nadbiskupa koji je divno propovijedao i pisao o Mariji: Ona koja nosi Onoga koji će jednoga dana kazati – Ja nisam došao da mi služe, nego da služim – poslužuje sada svoju rođakinju…Kad je dijete što ga je Elizabeta nosila čulo Marijin pozdrav, „poskoči od radosti u njezinoj utrobi.” Na tom se mjestu Stari Zavjet sastaje s Novim Zavjetom.Ono što je bilo samo sjena radosno se raspada pred samom zbiljom….Fulton Sheen kaže da su se tu dogodili i duhovi prije duhova jer kad je Marija primila Duha Svetoga od anđela, Elizabeta ga je prva primila od Marije. Jedino nadahnuta Duhom Božjim Elizabeta je mogla prva prepoznati koga u svojoj utrobi nosi Marija. „Ljubav prema Bogu odrazuje se u duši pravednikovoj kao svjetlo sunca u zrcalu. Marijin Sin je sunce jer Marija je mjesec. Marija je pokazala nesebičnost, poniznost, ljubav, radost i veliko predanje Bogu. Ali kaže F. Sheen „poniznost i uzvišenost kod nje su jedno.” Kad pjeva svoj Magnificat, Gospa je svjesna da će je slaviti svi budući naraštaji čim je pristala na sve što donosi ispunjenje velikog Božjeg plana s njom.
Između Marije i Elizabete nema rivalstva, nema sjena ni primisli – dvije žene bliskoga roda i bliskih duša, u jednostavnosti i radosti druže se i pokazuju što je prava bliskost. Elizabeta je nakon Marije druga žena koja svjedoči o začetku velikog Božjeg djela! Ona prepoznaje Mariju kao Majku Gospodina, ona je prva velika svjedokinja Kristova prisuća među nama! Veliko je to svjedočanstvo vjere! Blagoslivlja Mariju i mi taj blagoslov ponavljamo u molitvi Ružarija, u molitvi Zdravo Marijo. Molimo tako velikodušno i radosno, molimo ovu drugu deseticu na nakanu naših darivanja među bližnjima, naših prepoznavanja, i nadasve da nam Gospodin dade tu milost da uvijek slutimo Njegovo prisuće.
-
radosno otajstvo – Rođenje Gospodinovo
Molimo ovo otajstvo i ovu deseticu na jednu veliku nakanu: da se Krist uvijek iznova rađa u našim obiteljima, da Njegovo svjetlo rasvjetljuje naše domove, da On bude u središtu, da se Njemu klanjamo i da Mu se molimo ustrajno i bez straha. Rođenje Isusa Krista u betlehemskoj štalici središnji je događaj ljudske povijesti, zemaljske i nebeske. Sva naša nadanja, sve naše želje, usmjerene su prema tom veličanstvenom a opet tako skrovitom događaju koji je promijenio tijek svjetske povijesti. Prema tom događaju mjerimo sve, i vrijeme, i povijest, i vječnost koja nam u betlehemskim jaslicama otvara svoja vrata. Fulton Sheen kaže: „Što više mislimo na Krista, to više mislimo i na Mariju. Što se više klanjamo Njegovu boštvu, to više štujemo njezino majčinstvo…Hladnoća prema Mariji posljedica je nehaja prema Kristu. Sva prigovaranja što se nju naziva Majkom Božjom, u osnovi su prigovaranja Kristu da nije Bog.”
Jean Galot je izrekao jednu divnu misao govoreći o odnosu Marijina bogomaterinstva i Isusova sinovstva: Sin se Božji učinio pristupačnim svima ljudima kad je najprije prihvatio da živi kao Marijin sin. …On se tako potpuno povezuje s ljudskim rodom i postaje sin Adamov, „sin čovječji”.
Razmišljajmo o divnoj Marijinoj osobnosti, o Majci koja je živjela, voljela, trpjela, radila i radovala se, poput mnogih majki na ovome svijetu, ali koja je ipak drukčija jer je nosila i rodila Krista, i jer ju je On izabrao i učinio drukčijom.
-
radosno otajstvo – prikazanje Gospodinovo u hramu
Događaj kojeg slavimo kao blagdan Svjećnice 2. veljače. Toliko divnih blagdana razmatramo u ovim radosnim otajstvima. Najprije blagdan Navještenja koji je 25. ožujka, pa pohođenje Blažene Djevice Marije Elizabeti 31. svibnja, i sada se spominjemo događaja kad je po Mojsijevom zakonu kao muško novorođenče Isus morao biti prikazan Bogu u jeruzalemskom hramu, i kad ga je starac Šimun primio na ruke. Nakon Elizabete i pastira, Šimun je bio još jedan svjedok dolaska Mesijina, jedan od njih koji je prepoznao Mesiju. Prorekao je Mariji veliku bol. Često puta propovjednici se usredotoče na govor o Mariji kao ženi koja je puno trpjela i patila. Mislim da nije dobro naglašavati samo tu dimenziju bez one druge radosne stvarnosti. Zamislimo koliko je morala radosti doživjeti s takvim sinom kao što je Isus dok ga je kroz godine djetinjstva čuvala, podizala i odgajala! Imala je velikih, blagoslovljenih i sretnih trenutaka sa sinom i časnim mužem Josipom. Zato valja i boli koje je doživjela, staviti u svjetlo cijelog njezina života koji je zasjao kao veličanstveno djelo suradnje Boga i Njegove službenice.
Molimo da i nama Duh Božji dade rasvjetljenje da uvijek prepoznajemo volju Gospodinovu, i da prikažemo sada sve svoje čiste i dobre nakane Isusu koji je došao kao Svjetlo Svijeta.
-
radosno otajstvo – Isus u hramu razgovara s rabinima.
Molimo za duh poučljivosti prema Božjoj Riječi, za sabranost i smirenost Duha, odbacimo svađalačke porive, ogovor i ljutnju, usmjerimo se na traženje Boga kojeg uvijek možemo naći u Njegovu hramu, u svetohraništu, na misi, u Euharistiji. Pohodimo ga tamo gdje On jest i poslušajmo Isusovu Riječ, Njegovu pouku.
Stvorimo nakanu da ćemo više čitati Sveto Pismo i razmatrati, i baviti se kakvim duhovnim štivom, i tako tražiti svjetlo odgovora za naše životne dvojbe i probleme. Tako je lako izgubiti Krista, kaže Fulton Sheen. „¨Dovoljna je mala neopreznost ili nehaj. Samo malo pomanjkanje pažnje i u tili čas Božje prisutnosti više nema…Na dva načina možemo iskusiti kako je Bog dobar: tako da Ga nikad ne izgubimo, ili da Ga izgubimo i potom opet nađemo. Grijeh je isto što i gubitak Isusa. Osjetivši kako boli kad Njega nema, Marija dobro razumije grižnju srca svakog grešnika i stoga u pravom smislu može biti utočište tome bolnom srcu.”
Izvor: www.zupa-blivanapavla2.hr/
