Sveto vrijeme došašća uvijek nas dovodi da se susretnemo sa sobom, sa svojim životom i da ga sagledamo iskreno. Bez iskrenosti prema sebi nema napretka.
Ako nema iskrenosti prema sebi tada se ne može niti napredovati. Svatko od nas nosi na svom životu biljege. Razne duhovne rane i traume koje su ostale ne zacjeljenje. Neprestano povlačenje u sebe i ne rješavanje problema pretvorili su nas u preosjetljive osobnosti koje se i na najmanju stvar uvrijede. Iz te naše uvrijeđenost sve gledamo i promatramo. Teško je živjeti pod tom svojom represijom. Nerealni smo u svemu. Ne želimo priznati da toliko toga ne znamo i da nam ne ide u mnogo čemu. I iz te svoje stvarnosti nikako da izađemo i da zaživimo. I ma koliko sebi pokušavamo olakšati život zapravo ga toliko zakompliciramo. Sve činimo da od buhe stvorimo slona. Kao željeli bi bolji život ali neprestano kukamo. Svatko nam je kriv u životu osim nas samih. Nešto bi smo željeli ali ni sami ne znamo što bi. Ta konfuzija i kaos u našim životima sve je to razlog jer smo neiskreni prema sebi. Da se nalazimo u velikoj krizi osobnosti vidljivo je iz svih društvenih mreža. Jedno se živi a drugo se predstavlja. Ni jedan profil na međumrežju nije istinit. Jedno je realnost a drugo je predstavljeni idealni lik kakvim bi mnogi željeli biti. Ta naša unutarnja podijeljenost graniči sa velikim poremećajima osobnosti koje je teško pratiti a još teže živjeti.
Polagano se približavamo otajstvu Božjeg utjelovljenja. Bog koji postaje čovjek dolazi spasiti svakoga od nas. Bog na svakog od nas računa i svatko od nas ima svoje poslanje na ovom svijetu. Poslanje koje u svojoj iskri jest kraljevstvo Božje koje se ostvaruje preko nas. Da bi se to moglo i ostvariti otvorimo svoja srca Bogu da on započne proces našeg izlječenja. Prihvatiti sebe i voljeti sebe znači sebe poštivati. Onaj koji laže sebe samo se kontinuirano uništava. Podlegli smo raznim današnjim tendencijama u kojem negiramo grijeh. Grijeh više ne postoji. Više ništa nije grijeh. Ovakav stav je alarmantan jer jedino što priječi Božji dolazak, Božji blagoslov na nama je naš grijeh. Grijeh nas polagano uništava. Polagano i sigurno. Grijeh je karcinom duše koji polagano zahvaća zdravo tkivo i uništava sve zdravo te metastazira na sve grane osobnosti a onda preko bolesne duše i na društvo. Ništa toliko na nama nije učinilo negativnosti kako okorjelost u grijehu. Ustrajati u zlu i u grešnom životu samo nas strovaljuje u tamu života u kojem nema zadovoljstva. Ta i sami vidimo da ono što danas postaje smisao radosti da odvodi čovjeka u još teže rješive stvarnosti. Onaj koji teži zadovoljstvo osmišljenija života u alkoholu, narkoticima, raskalašenom životu, kocki, ovisnosti o društvenim mrežama, igricama samo se još više propada u provaliju nezadovoljstva. Doista grijeh je onaj koji vrši represiju nad nama.
Bog dolazi k nama upravo zbog toga. Želi nas spasiti od naših konstantnih uništavanja. Tamo gdje vlada grijeh tamo nema poštovanja prema sebi ni drugima ni prema Bogu. Iz grijeha se stvara odbojnost i prema Bogu i njegovoj dobroti. U kojem i mi poput današnjih hramskih starješina pitamo Isusa: „Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?“ Odbojnost prema dobru, zavist i oholi život prema drugom znak su koliko smo se zatvorili prema svetom. Danas učinite nešto dragocjeno prema sebi. Pripravite svoje srce za dobru ispovijed. Za pomirenje s Bogom sa bližnjim i sobom. Samo u čistom srcu sve je čisto. Samo u čistom srcu sve je zdravo. Samo u čistom srcu Bog prebiva. Nikada sebe ne podlažite željama okoline. Ne umarajte se u životu ulagati u dobro svoje duše njegujući dobro i sveto. Život koji nam je darovan samo je jedan neponovljiv. Nema potrebe živjeti izmišljene živote. Nemate se kome pravdati ni za što. Oni koji vas vole prepoznaju lijepo u vama a oni koji vam nisu nakloni oni i onako u svima gledaju sve crno i nevaljalo. Otvorite srce Bogu da on bude vaš liječnik i lijek. Neka ovi dani naše priprave postanu prekretnica za zdravlje duše koja neka se onda odrazi na zdravlju našeg tijela.
don Damir Bistrić
