Odlomak evanđelja za današnju nedjelju počinje Isusovim hrabrenjem apostola da se ne boje ljudi. Zar se apostoli boje ljudi, kad ih Isus hrabri?
Da, ima i onih koji se boje drugih ljudi. Koga se ili čega čovjek boji? Strahovi u ljudima su razni: od visine, gužve, ljudi se boje virusa, mraka, zatvorenog (uskog) prostora, javnog nastupa, čak i nekih određenih životinja, medicinskog zahvata i drugo. Od kako se čovjek udaljio (odvojio) od Boga, u ljudima je zavladao strah čak i za sitnice.
Budući da nemamo potpunu kontrolu nad samim sobom, nad situacijom oko sebe, a uz to smo još i ranjeni grijehom (posljedice nosimo), time i učinimo ono što nije dobro, ono što ne bismo htjeli. U dubini sebe osjećamo da čineći zlo nanosimo štetu sebi ili drugima, pa se tih čina stidimo. Ukoliko je veći gubitak (posljedica učinjene štete), zavlačimo se u “mišju rupu” od srama. Jednom riječju: bojimo se neuspjeha i svega onoga što nas do neuspjeha može dovesti (nepoznato iskustvo). Kada drugi naše zlo osjete, uslijedi prijekor, prijetnja, ili makar zamjerka.
Zapazimo kako Isus hrabri apostole: “Ne bojte se ljudi. Ta, ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.” (Mt 10,26). Isus potiče apostole da se ne boje ljudi, a potom im garantira da će se učinjeno djelo (makar učinjeno u skrovitosti) otkriti i doznati. Ako je dobro djelo učinjeno skriveno, gotovo da nam može biti i drago što će se otkriti i doznati. No, ako je to djelo za čovjeka blamaža, ruglo, ono zbog čega ga je sramota pred većinom ljudi, onda to baš i nije zgodno da se u javnosti dozna. Uočimo: Isus nije razgraničio koja će se skrivena djela doznati u javnosti! Time On misli na sva skrivena djela: dakle, i na dobra i na zla. Ako Isus skrivena djela koja će izaći u eter nije razgraničio, onda i utjeha nije razgraničena (važi za oba slučaja). Kod počinjenih skrivenih dobrih djela koja će kad-tad izići u javnost, ohrabrenje se odnosi za period iščekivanja kada će okolina zapaziti i priznati učinjeno dobročinstvo. Naprotiv, ukoliko je skriveno djelo loše, ne vrijedi ga zataškavati ili prekrivati, jer će se (Isus garantira) doznati u javnosti.
Ukoliko je potonji slučaj u pitanju, također postoji dvije kategorije: počinitelj i žrtva. Žrtva se raduje što će se u javnosti razotkriti kakva je šteta nanesena, dok počinitelj nikako ne bi želio da to itko dozna. Isus ni u ovom slučaju ne razdvaja utjehu! On hrabri jednako i žrtvu i počinitelja! Zašto je to tako?
Bog voli čovjeka! Ne voli nas samo zato što smo dobri, pametni, snalažljivi… On nas voli zato što smo Njegovi! Voli nas uvijek, iako može i dušu i tijelo pogubiti u paklu! Njegovi smo i ne želi ničiju propast. Bog se raduje svakom čovjekovom uspjehu i svako djelo koje čovjek učini neće Mu promaknuti, jer su nam i “vlasi na glavi sve izbrojene” (Mt 10,30). Čak i kada čovjek zlo učini, Bog će sve učiniti da se nepravda ispravi. Čovjek će se zataškavanjem ili prekrivanjem lošeg djela teško promijeniti. Tek kada javnost dozna za njegovo zlo, sram će počinitelja dalje čuvati da to i slično loše djelo ne ponovi. “Samo bi blesav stavljao ruku uporno na isto žarište što je kožu spalilo” (stihovi pjesme Emine Jahović i Saše Kovačevića: Još ti se nadam).
U nastavku evanđeoskog odlomka Isus priprema apostole za evanđeoski navještaj. Svjestan je da naviještati, govoriti i svjedočiti Njega i Njegovu nauku neće okolina s odobravanjem primiti. Zato Isus hrabri apostole, a time i sve vjernike, da mjesta strahu nema. Nema potrebe niti zatajiti Ga ili Ga se odreći, jer smo svakako Njegovi, a “On se baš zauzima za nas” (Rim 8,34). Posljedice lošeg čina žaloste Boga, a na stopostotnu su štetu čovjeka. Priznanjem istine o učinjenom djelu, najprije će nas ona učiniti jadnima, ali će nas u konačnici dovesti do oslobođenja straha, blamaže… Doživjet ćemo tako Božju ljubav i milosrđe, koje će nas vinuti put euforije i željenog spasenja u Vječnosti. Amen.
vlč. dr. Marinko Stantić
