VJERA

Božanska šutnja

Ima jedna druga šutnja koju duša ne može proizvesti svojim vlastitim djelovanjem, nego je u njoj proizvodi sam Bog, ako mu ona ostane uvijek vjerna. Ta je šutnja jedan od najuzvišenijih plodova Duha Svetoga – „Božanska šutnja“ – u nacrtu svetog Ivana od Križa. Snaga se više ne raspršuje u potrazi za stvarima. Duša zna samo za Boga. To je jedinstvo.

„Ovo lijepo nutarnje jedinstvo prijeko je potrebno duši koja hoće živjeti životom blaženika, to jest životom jednostavnih bića, duhova. Čini mi se da je Učitelj na to mislio kad je govorio Magdaleni o onom „a jedno je potrebno“ (Lk 10,42). Kako li je to velika svetica dobro razumjela! Oko njezine duše, prosvijetljeno svjetlom vjere, prepoznalo je svog Boga pod plaštem čovječanstva i u šutnji, u sabranosti, ona je dobro slušala riječi koje joj je govorio. Ona je mogla pjevati: Život mi je u pogibelji neprestanoj, ali tvog zakona ja ne zaboravljam“(Ps 118,109), a također i ovu malu riječ: „Ne znati, ne biti svjestan!“ (Pj 6,11). Jest, ona nije znala više ni za što, osim za Njega. Mogli su dizati buku oko nje, uznemirivati se oko nje: „Ne znati, ne biti svjestan!“. Mogli su je optuživati: „Ne znati, ne biti svjestan!“. Ni njena čast, kao ni vanjske stvari ne mogu je izvući iz svete šutnje. To se događa s dušom koja je ušla u tvrđavu svete sabranosti. Oko njezine duše, otvoreno utjecaju svjetlosti vjere, otkriva da je Bog u njoj nazočan, da živi u njoj. Ona mu pak, sa svoje strane, ostaje nazočna u krasnoj jednostavnosti, želeći da ju On brižljivo i ljubomorno čuva.

Onda mogu naići uznemirivanja izvana, oluje iznutra. Mogu dirnuti u njezinu čast: „Ne znati, ne biti svjestan!“. Bog se može sakriti, može joj učiniti nevidljivom svoju milost: „Ne znati, ne biti svjestan!“, i još može reći sa svetim Pavlom: „Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem“(Fil 3,8). Tada je Učitelj slobodan, slobodan da se pretoči, da se daje po svojoj mjeri, i duša tako pojednostavljena, ujedinjena, postaje prijestolje Nepromjenjivoga, jer jedinstvo je prijestolje Presvetog Trojstva“.

Sveti Ivan od Križa spominje na jednom mjestu šutnju Presvetog Trojstva: „Bog Otac ima samo jednu riječ, svoju Riječ. On ju izgovara u vječitoj šutnji.“ U toj je šutnji sestra Elizabeta od Trojstva pronašla uzorak za svoju šutnju: „Neka u duši nastane duboka šutnja, odjek one šutnje koja se pjeva u Presvetom Trojstvu.“

Preobražajno sjedinjenje uvodi u ovu Božju šutnju.

U duši sve šuti. Nema više ništa zemaljskog, nema druge svjetlosti osim svjetlosti Riječi, nema druge ljubavi osim Ljubavi vječne. Duša poprima božanski način života. Njen život nadvisuje i vlada s velike visine nad uznemiravanjima stvorenoga, sudjeluje u životu Nepromjenjivoga, prema riječima sestre Elizabete: „Nepomična i mirna, kao da već boravi u vječnosti.“

Svojim posebnim dodirom, jednim od svojih najtajnijih dodira, Duh Sveti uzdigao je njen život u nepromjenjivo i šutljivo Trojstvo. Duša živi od Boga, na Božji način, sva je prešla u Njega. To se ovdje na zemlji događa još po vjeri, ali po jednom od najuzvišenijih učinaka dara Mudrosti. Ona čuje samo još Vječnu Riječ i Nadisanje ljubavi. Sav svemir za nju kao da ne postoji. Na ovom je stupnju šutnja duši najviše utočište pred otajstvom Boga. „O toj punoj, dubokoj šutnji govorio je David kad je uskliknuo: „Šutnja je tebi pohvala.“ Jest, to je najljepša pohvala jer ona se vječno pjeva u krilu mirnoga Trojstva.“

Božji je način života uzorak kreposti za dušu koja je došla na takve vrhunce. Zaboravljajući sebe i odrekavši se svega, sestra Elizabeta od Trojstva uzdignula se u zadnjim danima svoga života do te točke da traži svoj ideal šutnje i samoće u krilu Božjem. „Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski.“(Mt 5,48). „Sveti Dionizije veli da je Bog veliki samotnik. Moj Učitelj od mene traži da nasljedujem ovo savršenstvo, da ga častim time što sam velika samotnica. Božansko biće živi u vječnoj, neizmjernoj samoći. Ono nikada ne izlazi iz nje, premda se zanima za potrebe svojih stvorova, jer ono nikada ne izlazi iz Samoga Sebe i upravo je ta samoća njegovo božanstvo.“

„Kako me ništa ne bi izvuklo iz te lijepe nutarnje šutnje, uvijek moraju ostati isti uvjeti, ista osamljenost, ista odijeljenost, isto odreknuće. Ako moje želje, moji strahovi, moje radosti, moje boli, ako svi pokreti koji proizlaze iz ovih nabrojenih strasti ne budu savršeno upravljeni prema Bogu, ja neću biti osamljena. Bit će u meni buka. Potrebno je, dakle, smirenje, san osjetila, jedinstvo bića. „Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni: zaboravi svoj narod i dom oca svog!“ (Ps 44,11)i Kralja će očarati tvoja ljepota. Čini mi se da je ovo poziv na šutnju. Čuj,… prisluhni, prikloni uho. No da uzmognemo slušati, treba zaboraviti kuću svog oca, to jest sve ono što spada u naravni život, na onaj život o kojemu govori sveti Pavao: „Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete“(Rim 8,13). Čini mi se da je teže zaboraviti svoj narod, jer taj je narod cijeli ovaj svijet koji je dio nas samih. To su osjećajnost, uspomene, dojmovi…, jednom riječju – to je naš „ja“. Treba ga zaboraviti, napustiti. I kad duša završi taj prijelom, kad se svega toga oslobodi, Kralja očarava njezina ljepota, jer ljepota Božja je jedinstvo“.

„Kad Stvoritelj vidi lijepu šutnju koja kraljuje u njegovu stvoru, kad ga promatra sva sabrana u njegovoj nutarnjoj samoći, očarava ga njegova ljepota. On ga prenosi u beskrajnu, neizmjernu šutnju, na ono prostrano mjesto o kojemu pjeva Prorok, a to je zapravo On sam.“

Ova najviša šutnja smješta dušu u samu šutnju Presvetog Trojstva.

U uzvišenom pokretu, koji zaključuje njenu molitvu, ona se utječe toj šutnji da se već ovdje na zemlji izgubi u Mirnom i Nepromjenjivom Trojstvu:

O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam,

pomozi mi da posve zaboravim sebe,

kako bih se nepomično i mirno nastanila u Tebi,

kao da mi duša već boravi u vječnosti.

Neka ništa ne pomuti moj mir,

niti me uspije izvući iz tebe, o moj Nepromjenjivi,

nego neka me svaki čas sve to više unese u dubinu Tvog Otajstva…

…O moja Trojice, moje Sve,

moje Blaženstvo, beskrajna Samoćo,

Neizmjernosti u kojoj se gubim,

Vama se predajem kao plijen.

Zakopajte se u meni,

da se ja zakopam u Vama,

dok ne pođem u Vašem svjetlu promatrati bezdan Vaše uzvišenosti.“

Izvor:  http://karmel.hr/

Facebook Komentari

comments

admin

About Author

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

+ 85 = 94

You may also like

VJERA

Duha se može iskusiti

  • 7. siječnja 2014
Duha se može iskusiti tamo gdje netko slobodno preuzima odgovornost iako od toga nema nikakav dokaz za uspjeh. Tamo gdje
VJERA

Tomislav Ivančić: Simptomi duhovnih bolesti i terapija

  • 8. siječnja 2014
O uzrocima duhovnih bolesti Grijeh je nutarnji nered. To je djelatno počelo podijeljenosti između čovjeka i njegova Stvoritelj, između čovjeka