Cijela je priroda caritas, ali samo mističar doživljava ovu vrstu ljubavi vlastitim iskustvom. Božja nas ljubav okružuje sa svih strana. Njegova ljubav je voda koju pijemo, zrak koji dišemo i svjetlo koje gledamo.
Svi prirodni fenomeni nisu ništa drugo doli različiti materijalni oblici Božje ljubavi. Mi se krećemo u Njegovoj ljubavi kao riba u vodi. I toliko smo mu blizu, toliko prožeti Njegovim darovima (i sami smo Božji dar), da to uopće ne primjećujemo zato što nam za to nedostaje perspektiva. Njegova nas ljubav ispunjava sa svih strana i zato je ne osjećamo kao što ne osjećamo pritisak atmosfere.
Priroda je osjetljiva, materijalizirana ljubav Božja. Njegova je providnost vidljiva u svemu što gledamo. Ljudi, međutim, žure ulicama, puni briga i nikada se ne zaustavljaju da bi na Njega pomislili, na Njega koji ih sa svih strana pokriva, koji je izbrojio sve njihove vlasi i ćelije.
Zašto se onda, zapravo, brinemo?
Zašto ljudi idu gradovima ozbiljnih lica kao da se sami za sebe kreću, u jednom stranom i neprijateljskom svijetu u kojemu je svatko upućen sam na sebe? Zašto se brinemo što ćemo jesti i piti, u što ćemo se obući i koje artikle trebamo kupiti?
Svojom providnošću Bog bdije četiri milijarde godina nad zemljom, a prije 100 milijuna godina počeo se brinuti za ptice i kukce, a ti se osjećaš bespomoćan i sam u svijetu kao da se nitko za tebe ne brine. Zaboravljaš da je tu Netko tko se u svakom trenutku brine za tvoje tkivo, tko regulira tvoj krvotok i bdije nad funkcijom tvojih žlijezda. A ti misliš da bilo koji mali problem tvoga svakidašnjeg života možeš sam riješiti.
Ernesto Cardenal, Izvor: http://www.svjetlorijeci.ba
