U svakodnevnim brigama svi se mi izgubimo. Gotovo ne znamo što bi prije od svih svojih obveza. Toliko se toga nakupi da ni sami ne znamo što bi prije počeli.
Tako je i s našom dušom. Nikako na kraj što ćemo s njom. Uvijek mislimo da će doći neko bolje vrijeme kad ćemo imati više vremena za molitvu. Opravdavamo se da kad uđemo u neko mirnije razdoblje da ćemo se tek tada posvetiti sebi i svim svojim duhovnim potrebama. Sve nam to govori nama samima da smo se duhovno zapustili. Da smo zapušteni. Svakodnevno vjeru nam formiraju portali ili nekakve tiskovine. Njima smo podložili svu svoju vjeru. Kako je divno čuti nakon statistike gledanosti u vrijeme dnevnika kako voditeljica s osmjehom punim pažnje kaže hvala vam što nam vjerujete.
Kome i u čije ruke stavljamo svoju vjeru? Zar je tu naša vjera? Zar i onima koji sa malog ekrana kažu mi ćemo odrediti što je istina? Mi smo oni koji kreiraju istinu. Mi imamo najveću gledanost stoga mi određujemo pravila. Tko je kreator naše vjere. Zar ljudi a ne Bog. Ako smo nekom drugom osim Bogu povjerili da nas izgrađuju u vjeri uzalud je sva naša vjera. Ako nas mogu pokolebati vjerski tračevi i laži onda smo daleko već bili od vjere. Onaj koji se lako pokoleba pred ljudskom laži nikad nije ni vjerovao Božjoj istini.
Naš pogled o Kristu i njegovi životu ako nam je vjera utemeljena u tabloidima pod povećalom je našeg grešnog života. Sebe stavljajući kao mjerilo svih stvari i prosudbi zatvorili smo djelovanje Božjoj milosti. Umjesto da se vjera živi zauzimamo stav ravnodušnosti koji odvodi u duhovnu smrt. Duhovno mrtvi postaju čangrizavi, mrzovoljni, osamljeni, svatko im je kriv osim njih samih i na sve imaju svoje neukusne primitivne primjedbe. Ovo sveto vrijeme nam je dar u kojem dobivamo novu mogućnost susreta sa svojim stvoriteljem. On doista želi biti Bog s nama. Ne tamo negdje daleko.
Božja prisutnost u našem životu donosi obilje u svakom pogledu. Jer Bog nas ljubi. Dakako on nas nikada ne napušta pa i onda kad ga svojevoljno odbacujemo ili negiramo. Jer on se uvijek nada. Daje nam svaki dan priliku da izaberemo bolje. Tako i danas obilazi gradove i sela traži svakog od nas liječeći svaku bolest i svaku nemoć. Zna On da smo izmučeni i ophrvani bez dobrih pastira. No On dobri pastir je uvijek uz nas. On je donositelj kraljevstva radosti i sigurnosti. Onaj koji se njemu daruje da ga vodi daje snažne darove da bude njegova produžna ruka u ovom vremenu. To nama svima daje danas.
Kad zaplovimo morem vjere tada jedni drugima postajemo snažna životna potpora osobito u najtežim i najtamnijim trenutcima koje prolazimo. „Pođite k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!“ Ne boj se danas primiti darove vjere. Primi ih i daruj. Ništa ne smijemo zadržati za sebe. Jer što više daješ više primaš. Postanimo jedni drugima snažna potpora i neka nas zajedništvo vjere povezuje u ljubavi.
don Damir Bistrić
