Traži se kršćanin. Ne znam jesi li ikada razmišljao o tome kakvo svjedočanstvo daješ drugima oko sebe. Može li netko na osnovu tvoga ponašanja zaključiti da si kršćanin? Nekako mi se čini da nas danas najviše ima, ali samo na papirima. Društvo kao da vapi za kršćanima.
Kada bismo više svjedočili da smo to što jesmo ili kada ne bismo osuđivali one što žele svjedočiti da su kršćani, sve bi bilo drugačije. Zapravo, samo je po sebi malo ironično i neshvatljivo kako možemo osuđivati ono što smo mi sami. Ako malo prolistamo onu debelu knjigu malih slova, zbijenih redova i nekih nerazumljivih riječi (inače, zove se Biblija i služi za čitanje, a ne za ravnanje papira i slično) pronaći ćemo da su kršćani u prvim vremenima sve dijelili i da su ih drugi prepoznavali po tome što su se međusobno ljubili.
Kada bi danas među kršćanima vrijedila takva pravila više ne bi bilo siromašnih ljudi i onih koji su odbačeni. Svi ovi globalni problemi za čijim rješenjem čovječanstvo vapi ne bi više postojali niti bi se o njima razgovaralo. Kada bismo samo svi mi koji se nazivamo kršćanima, bili kršćani. Tako je malo potrebno da svijet bude mjesto ljepše od doline suza, ali… Ne da nam se. Već smo naviknuti na ovakvu situaciju i ne da nam se biti drugačiji. Već smo dovoljno zaokupljeni sami sobom i drugi su postali dovoljno „nebitni“. Osjećamo se vjernicima u trenucima kada je to javno poželjno i tada smo spremni udarati se u prsa i govoriti ono što već govorimo u takvim prigodama, ali kada nam stvarnost pokuca na vrata znamo da se rijetko sjetimo da Bog uopće postoji. Vrijeme provodimo onako kako želimo i znamo da u dnevni raspored ne možemo „ugurati“ Boga. Već imamo sve unaprijed isplanirano i dogovoreno da je nemoguće. Jako čudno. Toliko smo toga učinili da većinu poslova obavljamo brže ili to neki tehnološki dodatak čini umjesto nas, a mi i dalje nemamo vremena ni jedni za druge, ni za sebe, a ni za Gospodina. Ne znam ni jesi li ikada razmišljao što se sve događa kada kršćanin nije kršćanin, nego samo dio statistike.
Pokušaj zamisliti svijet gdje na ulicama nema prosjaka, gdje nema onih koji se prave višima od drugih, gdje nema bogatih i siromašnih, gdje nema odbačenih… Možda to zvuči kao neki, čak i nedosanjani, ideal – ali je ipak to dio stvarnosti koji bismo mogli imati samo kada bismo se potrudili… Sve će nam biti onako kako sami sebi napravimo i sami smo odgovorni za sve ovo što oko sebe gledamo i što se događa. Zamisli da svi problemi mogu biti riješeni samo tako da poredamo prioritete onako kako trebaju biti poredani i kada se ne bismo bojali biti ono što trebamo biti. Danas se tako rijetko može susresti pravoga kršćanina da od onoga koji se ne boji biti kršćanin učinimo ili mučenika ili mu pomognemo u tolikoj mjeri da postane svetac, umjesto da sami zaživimo stvarnost u kojoj bismo svi jedni drugima pomagali biti boljima. Eh… to je današnje društvo.
Samo stajanje po strani i čekanje da netko nešto poduzme neće učiniti ništa. Nitko od nas nema pravo samo biti pasivan promatrač i čekati promjenu. Svi smo dužni pokrenuti se i učiniti onu promjenu koju čekamo. Tako je malo potrebno da živimo u svijetu za kojim čeznemo, a ipak toliko toga nas dijeli od toga. Zapravo, sami sebe dijelimo od toga. No, tako ne mora biti.
Stvari se mogu promijeniti. Budi promjena. Budi kršćanin.
fra Nikola Jurišić, Izvor: www.pastoralmladih.hr/
