Mladi direktor uspješne firme prolazio je u svom novom audiju na putu kući kroz jedno naselje. Vozio je malo prebrzo za dozvoljenu brzinu.
Gledao je kako se djeca igraju između parkiranih kola i usporio jer mu se učinilo da je nešto vidio. Kako nije vidio nijedno dijete učinilo mu se da je pogriješio. Iznenada, jedna cigla je lupila u vrata skupocjenog audija! Zakočio je i vratio se na mjesto s kojeg je bačena cigla. Bijesno je izašao iz auta, uhvatio prvo dijete koje mu je došlo pod ruku, pritisnuvši ga uz auto, urlajući:
“Govori tko je ovo uradio? Znaš li kolika je šteta?”
Dječak se preplašio i počeo mucati: “Gospodine… molim vas, žao mi je… nisam znao što da uradim… bacio sam ciglu jer nije bilo nikoga da mi pomogne.”
Uplakani dječak je rukom pokazao iza parkiranog auta gdje je bio njegov brat.
“Otkotrljao se sa trotoara i ispao iz invalidskih kolica. Nemam snage da ga sam podignem.”
I dalje jecajući upitao je zaprepaštenog čovjeka da mu pomogne podići brata. Dirnut do srca, vozač je progutao knedlu koja mu se nakupila u grlu. Brzo je podigao hendikepiranog dječaka u kolica i maramicom obrisao ogrebotine sa njegovih laktova. Pažljivo ga je pogledao i utvrdio da će sve biti u redu.
“Hvala vam mnogo!”, rekao je zahvalni dječak.
Čovjek je potpuno potresen promatrao kako mali dječak gura invalidska kolica na putu ka svojoj kući.
Kad su zamakli pogledao je svoj auto. Šteta je bila velika i vidljiva. Ipak, odlučio je ne popravljati vrata kako bi ga podsjećala na važnu životnu poruku:
Nikad ne idi tako brzo kroz život da neko mora baciti ciglu na tebe da ti privuče pažnju.
