Razgovoramo s Jeanom Vanierom, utemeljiteljem zajednica Arka, u selu Trosly-Breuil, na sjeveru Francuske. Ovaj 82-godišnji Kanađanin više od 45 godina dijeli svoj život s osobama s intelektualnim poteškoćama.
O svom iskustvu kao i viziji ljudskog društva i Crkve koja iz takvog života izvire, progovara u brojnim knjigama prevedenim na 30 jezika, predavanjima i duhovnim obnovama kojima se još uvijek rado odaziva usprkos odmakloj dobi. Dobitnik je niza međunarodnih priznanja i počasti koja, kako to osobito naglašava, ne pripadaju njemu već ljudima s kojima živi.
Puno toga se može čuti o pravima i potrebama osoba s intelektualnim poteškoćama, a vrlo malo o tome kakve su one doista kao osobe?
Kada ih upoznamo, prije svega otkrivamo duboku potrebu njihova bića da ih se poštuje, da im se pristupa kao osobama koje su važne, da je potrebno vrijeme da bismo ih razumjeli i ušli u komunikaciju s njima. Duboko pate kada osjete da ih se odbacuje jer su drugačije. Možemo samo naslutiti patnju njihovih roditelja. Stoga je važno da im se pristupa kao cjelovitim osobama stvorenim od Boga i za njega, da ih se sluša, razumiju njihove potrebe, a onda i pomogne svakoj toj osobi da se razvija u skladu sa svojim darovima i sposobnostima. To su osobe koje ne mogu “biti uspješne” u društvu. Pri tome mislim da mnoge od njih ne mogu ići u školu ili na fakultet kao drugi, imati posao i zarađivati kao drugi, biti neovisni… To su osobe koje vape za odnosom, a upravo je odnos temelj Arke.
Mnogi dolaze u naše zajednice da bi im pomagali i činili dobro. Dolaze s jednim osjećajem, rekao bih nadmoći – sposobni su, inteligentni, dakle mogu pomagati siromasima, što je dobro. Ali potrebno je da se u njima dogodi promjena na razini poniznosti gdje više nije riječ o tome da im samo pomažu i daruju svoje vrijeme, već da ih prepoznaju i prihvate kao osobe. To znači da otkriju da nisu bolji od osoba s intelektualnim poteškoćama, samo imaju druge darove; da otkriju kako smo svi jednaki u Kristovom tijelu, u kojemu svatko ima, iako različito, svoje mjesto. Osobe s intelektualnim poteškoćama imaju osobit dar da nas pozivaju na ljubav, ne da budemo moćniji i uspješniji, već na odnos koji je na razini jednog saveza, dubokog osjećaja da smo stvoreni jedni za druge.
Potječete iz ugledne kanadske obitelji. Bili ste časnik britanske, a potom kanadske Kraljevske mornarice, doktorirali ste filozofiju i pred sobom imali karijeru sveučilišnog profesora. Sve ste to napustili 1964. godine nakon susreta s osobama s intelektualnim poteškoćama. Zašto?
Napustio sam mornaricu prije svega zato jer sam želio slijediti Isusa. Tražio sam gdje ću i na koji način dati svoj život za evanđelje. Studij je bio dio toga traženja. Počeo sam predavati filozofiju na fakultetu u Kanadi, ali svega nekoliko mjeseci. Dominikanac o. Thomas Philippe, moj duhovni otac s kojim sam duboko povezan od 1950. godine, kada sam napustio mornaricu, tada je djelovao kao duhovnik jedne male ustanove za osobe s intelektualnim poteškoćama. Pozvao me da dođem upoznati ove osobe. Govorio je da je za razumijevanje ljudskog bića potrebno slušati najodbačenije među nama te da se ljudska narav upoznaje polazeći od onih koji su isključeni iz društva. Došao sam u tu ustanovu pomalo zabrinut, pitajući se o čemu ćemo razgovarati i kako ću se uopće sporazumijevati s tim osobama. Ti su me ljudi duboko dirnuli. Otkrio sam duboki vapaj njihova bića za odnosom: “Voliš li me, hoćeš li nas opet posjetiti…?” Tako sam počeo upoznavati situaciju osoba s intelektualnim poteškoćama 60-ih godina prošlog stoljeća.
U psihijatrijskoj bolnici nedaleko odavde [op: Arka u Trosly-Breuil] tada je živjelo tisuću osoba, postojale su institucije u koje se nije moglo ulaziti, veliki broj ovih osoba živjelo je skriveno u svojim obiteljima… stanje je zaista bilo užasno. Na inicijativu obitelji počele su se osnivati ustanove humanijeg tipa. Mnogi su roditelji živjeli s velikim osjećajem krivnje što imaju takvo dijete. Čak se ni u Crkvi ove osobe nije smatralo važnima, a za društvo nisu bile vrijedne ni na onoj običnoj ljudskoj razini. Tako sam istodobno susreo njihovu ljepotu i krik za odnosom, ali i način na koji se s njima postupalo u društvu, pa i zlostavljalo. Valja reći da je to bilo i vrijeme Martina Luthera Kinga, koji je obilježio šezdesete godine svojom vizijom jedinstva ljudskog društva, u kojemu smo jedni drugima ponajprije braća i sestre.
Dakle, zauzimajući se za osobe s intelektualnim poteškoćama želio sam slijediti Isusa, živjeti evanđelje, u kojemu sam otkrio da ima mjesta i za najsiromašnije, i tako se boriti za ljudsku pravednost. Nisam osjećao potrebu da postanem stručnjak i pođem raditi u jednu od ustanova koje sam posjetio. Bilo mi je više nego jasno da trebam pronaći jednu kuću i pozvati nekoliko ovih osoba da dođu sa mnom živjeti. To sam i učinio. Želio sam im omogućiti život dostojan čovjeka gdje će rasti u slobodi, ljudskoj zrelosti i gdje će otkrivati evanđelje. Moja želja je zapravo bila vrlo jednostavna. Osim toga, želio sam živjeti u blizini o. Thomasa Philippea koji je bio moj duhovni otac. Imao je izuzetno važnu teološku, duhovnu i antropološku viziju društva i Crkve i želio sam biti uz njega. Sve te okolnosti su dovele do toga da sam 1964. godine započeo živjeti s Raphaelom Simi i Philippeom Seux u selu Trosly-Breuil na sjeveru Francuske. Tako je Arka osnovana.
Vaš susret s osobama s intelektualnim poteškoćama podsjeća na Franjin susret s gubavcem.
I da, i ne. Franjo je govorio da su ljudima gubavci bili odvratni, bili su neugodna mirisa, izobličenih lica i tijela. S te strane ne mogu reći da su osobe s intelektualnim poteškoćama u meni izazvale odvratnost. Štoviše, duboko su me dirnule. U društvu je vladao strah od tih osoba, ne gađenje, već strah, i zato ih se željelo izdvojiti, zatvoriti. Kada sam počeo s njima živjeti, želio sam na taj način slijediti Isusa na tom putu. Tako i Franjo govori nakon što je susreo gubavce i boravio među njima. Otišao je od njih s novom blagošću u srcu i duhu i kaže: “Od tog sam trenutka slijedio Gospodina.” Ja sam zasigurno bio vrlo sretan što živim s Raphaelom i Philippeom. Ta radost je bila prisutna od samog početka. Unijeli su puno nježnosti u moje srce, a ujedno je to bio i način na koji me Isus pozivao da ga slijedim.
Živimo u vrlo nesigurnom svijetu i u opasnosti smo da se zatvorimo i odbacimo one koji su drugačiji, jer upravo oni u nama izazivaju strah. Živimo u svijetu, u kojemu vlada strah od drugačijih i odbijanje komunikacije s njima. Posljedica toga je odbijanje susreta s tim osobama. Dakle, ne samo da pojedine kategorije ljudi izazivaju strah, već je sam svijet podijeljen na dva dijela. “Neuspješne” osobe nalazimo u zatvorima, psihijatrijskim bolnicama, najsiromašnijim naseljima… U toj podjeli dodirujemo temeljnu ljudsku potrebu za dokazivanjem i nadmetanjem: “Vrijedim zato što sam bolji od ostalih.” Snažna je potreba za dokazivanjem vlastite vrijednosti kao i grupe kojoj pripadamo i ne želimo biti dio onih drugih koji nikad ne uspijevaju.
Što može povezati ta dva svijeta?
Da, kako graditi mostove? Danas je važno stvarati mjesta nade gdje će se različite osobe susretati na sigurnom. Arka je jedno od mjesta gdje se grade veze među ljudima. U našim zajednicama prihvaćamo osobe s intelektualnim poteškoćama, koje su do tada živjele u različitim ustanovama, azilima ili svojim obiteljima, i ohrabrujemo prijatelje, mlade ljude, volontere da dođu živjeti s njima. I tu otkrivaju da su to izuzetne osobe, da su kao mi, vrlo jednostavne, velikih sposobnosti za međuljudske odnose. Mnogi se neće usuditi odlaziti u psihijatrijske bolnice ili velike institucije, ali mogu doći u Arku jer je to mala zajednica gdje se osjećaju na sigurnom. Naravno da treba raditi na svim razinama da bi se srušili zidovi koji razdvajaju ljude, ali još dublje od toga treba omogućiti da se osobe različitog vjerskog i socijalnog podrijetla okupljaju na sigurnom da bi susrele jedni druge i otkrile da je i onaj drugi prije svega čovjek. Tada se počinju stvarati mostovi među ljudima. Tako se Isusova mala sestra Teja koja je preživjela genocid u Ruandi pitala što može učiniti nakon svega. Okupila je nekoliko žena iz plemena Hutu i Tutsi koje se već godinama redovito susreću da bi jednostavno međusobno razgovarale kao žene, međusobno dijelile svoje brige, patnje.
Živimo u svijetu koji odbacuje drugačije i boji se patnje pa umjesto da prihvaćamo takve osobe i s njima živimo, mi ih odbacujemo ili pak imamo samo stručnjake koji se bave njima. Arka je tako škola u kojoj je duhovnost usmjerena na ljubav za drugoga. Zahvaljujući tome, u naše zajednice dolaze živjeti i osobe koje ne vjeruju u Boga, ali imaju duboki osjećaj za osobe s intelektualnim poteškoćama te s njima žele i mogu živjeti istinsko prijateljstvo. Arka je jedno od mjesta gdje osobe različitih kultura i religija zajedno uče voljeti drugačijeg i otkrivaju da ih na prvi pogled siromašna osoba koja vapi za odnosom može ujediniti.
Kako pružiti podršku roditeljima osoba s intelektualnim poteškoćama a da ih pri tome, u želji da im pomognemo, ne ponizimo?
Roditelji su doživjeli gotovo nepodnošljivu patnju i vrlo im je teško. Rodilo im se dijete kakvo nisu očekivali. U nekim obiteljima dolazi do problema u braku, ponekad suprug odlazi, suočavaju se s brojnim zdravstvenim, emocionalnim i nizom drugih poteškoća. Doista prolaze pravi križni put. Kako koračati s njima? Važno je da upoznaju ljude koji nemaju dijete s poteškoćama u razvoju i koji postaju prijatelji njihova djeteta. Zajednice Vjera i Svjetlo jedan su od oblika podrške. U njima, između ostaloga, otkrivamo koliko je roditeljima teško pustiti svoje dijete od sebe. Mnogo su trpjeli i dugo vremena bili sami u svojoj patnji. Nekima je teško imati povjerenja u mlade ljude i stručnjake, razvili su jedan posesivan odnos prema svom djetetu zbog čega im je teško pomoći mu da napreduje i raste. Velika je kušnja roditelja već sama spoznaja da imaju takvo dijete, da s njim moraju živjeti, da ih okolica vrlo često ne razumije, ali i kušnja da puste svoje dijete od sebe da raste i postaje svoj čovjek. Ova posljednja kušnja nekim roditeljima je preteška.
Stoga je važno da njihovo dijete nije vezano samo uz roditelje, već da ima odnose s drugim osobama izvan kruga obitelji. Potrebno je da postoje i mjesta gdje će roditelji moći ostaviti svoje dijete na sigurnom, surađivati sa stručnjacima koji imaju iskrenu i prijateljsku brigu za njihovo dijete. Tako će otkrivati da i izvan obitelji ima ljudi koji žele i mogu živjeti jedan oslobađajući odnos s njihovim djetetom.
Godinama okupljate teologe na različitim stranama svijeta da promišljaju o teološkoj dimenziji iskustva života u Arci. Kakvi su plodovi toga rada?
Arka je jedno od mjesta gdje otkrivamo da nas preobražava život sa slabim i krhkim osobama. Ima i drugih, na primjer palijativna skrb. Mnogi liječnici u jedinicama palijativne skrbi govore mi gotovo isto: “Umiruće osobe darovale su mi život.” Isto ćete čuti i na drugim mjestima gdje ljudi nisu išli da bi mijenjali situacije, već živjeli među siromasima. U Francuskoj imamo pokret L’Aide à toute détresse (Pomoć u svakoj nevolji), gdje ljudi žive sa siromasima i otkrivaju da njihov vapaj za istinom i ljubavlju ima preobražavajuću snagu ako ga se sluša.
Za mene je važno pitanje Crkva koja je u opasnosti da siromahu prilazi samo kao objektu socijalnog nauka koji nalazimo u svim papinskim dokumentima. Tako i posljednja enciklika Benedikta XVI. Caritas in veritate progovara o tome što suvremeni svijet poručuje nama kršćanima pred tolikim morem siromaštva. To je izvrsna enciklika, ali i ona je, kao i drugi crkveni dokumenti, na razini pomaganja siromasima. Ali, da bi siromah mogao u potpunosti obogatiti druge svojim darovima, potrebno je ući u duboki odnos prijateljstva i zajedništva s njime, a ne samo osigurati mu hranu, smještaj i medicinsku njegu. Kada Isus govori: “Duh Gospodnji na meni je, on me posla navijestiti radosnu vijest siromasima…”, njegova opcija, odnosno poslanje prije svega je poslanje odnosa. Svojim pogledom Isus siromahu otkriva njegovu ljepotu: “Lijep si takav kakav jesi.”
Danas u svijetu postoji određeni broj teologa, koji su duboko svjesni da siromašne i krhke osobe imaju što Crkvi dati. Teološki susreti nisu Arkina stvar za nju samu niti da bismo imali dobru duhovnost već da bi u pozadini takva iskustva, zajedno s drugima, otkrili istinsku teologiju. Tako već neko vrijeme promišljamo teologiju dijaloga, susreta, prisutnosti i odnosa. Za nas i mnoge druge polazište je odnos sa siromahom, a za teologe poput Christiana Salensona (ravnatelj Teološkog instituta u Marseilleu) polazište je dijalog s drugačijim, i to između kršćana i muslimana. Kako u poniznosti ući u dijalog, u kojemu prihvaćam drugog kao ljudsku osobu i slušam ga sa svim što živi, upoznajem njegovu povijest, i gdje i on meni prilazi u istom stavu poniznosti? Kada dodirnemo vlastitu krhkost i sami postanemo siromašni, sposobni smo za dijalog i život sa siromahom. Tada otkrivamo da iz takva odnosa zrači Božja prisutnost.
Pretpostavljam da niste očekivali u kakvu će Vas avanturu povesti Raphael, Philippe, i mnogi drugi?
Počeo sam živjeti s njima da bih im pomogao. Dugo mi je trebalo da shvatim da su oni mene preobrazili i da imaju poruku za naš svijet i Crkvu. Budući svećenici dolaze ovamo u Trosly na mjesec dana formacije i iznenađujuće je da nakon svega mjesec dana govore: “Promijenio sam se.” Nešto se očito događa. Ljudi otkrivaju da je siromah Bogu vrlo važan, da je Bog odabrao lude i slabe ovoga svijeta da posrami mudre i jake. Štoviše, Bog je odabrao najprezrenije. Ovdje stojimo pred otajstvom. Moja nada je da će sve više ljudi razumjeti i živjeti ovo otajstvo da bi tako bili znak našem svijetu, u kojemu su odnosi i ljubav među ljudima najvažniji.
Gdje je put nade za zemlju kao što je Bosna i Hercegovina koja danas trpi od podjela na brojnim razinama?
Kako stvarati mjesta gdje se Hrvati i Srbi koji su jedni i drugi kršćani, te gdje se kršćani i muslimani mogu jednostavno okupiti da bi razgovarali i susreli jedni druge? Važno je stvarati veze prijateljstva i brinuti jedni za druge tako da je duhovnost susreta s drugačijim na prvom mjestu. Za današnju Crkvu je opasno okupljati se samo oko katoličkog identiteta. S jedne strane, to je i razumljivo jer su mnogi ljudi izgubili vjerski identitet i trebaju ga iznova pronaći. Ali podjednako je važno da postoje mjesta, gdje se katolički i pravoslavni kršćani i muslimani zajedno okupljaju da bi jednostavno razgovarali o običnim ljudskim stvarnostima.
Nije to lako jer se ljudi zatvaraju unutar identiteta grupe kojoj pripadaju i boje se da će ih proglasiti izdajicama ako počnu komunicirati s pripadnicima drugih grupa. Danas više nego ikada trebamo svjedoke – a svjedok znači mučenik – koji su spremni ići ususret onima koji su drugačiji i s njima graditi odnose. U tom smjeru ide i sva dinamika nenasilne komunikacije, koja jednostavno nastoji omogućiti ljudima da se susreću i da oslobođeni vlastitih predrasuda slušaju jedni druge. O tome na predivan način govori carigradski patrijarh Atenagora u svojoj molitvi: “Najteži rat sam vodio protiv samog sebe. Sad sam razoružan. Ne moram više dokazivati da imam pravo, prihvaćam da onaj drugi ima dobre ideje i želim ga slušati…”
Ali dug je put do vlastita razoružanja.
Kako nam u tome mogu pomoći osobe s intelektualnim poteškoćama?
Dar njihove osobe je upravo u tome da nas pozivaju na ono bitno. Njihova otvorenost, povjerenje i poniznost dodiruju iste vrijednosti u srcu druge osobe. Tako bude našu sposobnost za odnos koji poštuje drugoga u njegovoj različitosti, gdje se nije potrebno dokazivati, već prepoznavati kao braća i sestre. To je poput vapaja koji izvire iz slabosti njihove osobe i na određeni način privlači uvodeći nas u odnos zajedništva. Krik siromaha ujedinjuje.
Izvor: www.svjetloriječi.ba
